U mnogostranim lutanjima koja imaju ne samo regionalnu, već i globalnu dimenziju, istovjetne pošasti se prenose i preslikavaju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, iz stoljeća u stoljeće. Uobičajena su već do nivoa bizarnosti promišljanja koja o jednom vremenu i jednom režimu govore kao o nikad gorem. Ili, o onome koje ne može biti lošije i koje nikada ne može biti gore. Pri tome, dozivajući određene promjene očekujući ih kao spasonosne, zapravo, dobijaju još gora i još pogubnija rešenja.
Različiti su modaliteti ispoljavanja pogubnosti koje ljude tjeraju u očaj i potpunu nezainteresovanost za dalje tokove i promjene. Svi se u jednom trenutku i društvenom momentu žale na nepotizam ili korupciju, a u promjenama dobiju još manju mogućnost da mimo neformalnih kanala toga tipa mogu napredovati u društvenoj hijerarhiji. Žale se na kriminal i korupciju, a dobiju iste te pošasti u sprezi sa državom. Tako da shvate da žive život bez perspektive, u kome za njih nema nikakvog rješenja. Jedino rješenje vide u odlasku u neke druge ili treće zemlje kao što tu i takvu životnu projekciju ima Pavle Marić (Bojan Dimitrijević) u Nušićevom „Pokojniku“, i koprodukcijskoj izvedbi Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice i Centra za kulturu Tivat.
U ovoj predstavi jedan veliki reditelj, kao što je Egon Savin, ponovo potvrđuje da je Branislav Nušić istovremeno i naš savremenik, i naš klasik. Ako je ono što je jedan od najvećih južnoslovenskih komediografa napisao prije stotinu godina aktuelno i danas kao što je bilo kada je nastalo, a biće i za naredno stoljeće, onda je riječ o svojevrsnom klasiku komedije i cjelokupne dramologije.
Dramski tekst „Pokojnik“ je poslednji koji je napisao Branislav Nušić u svojoj spisateljskoj karijeri. U tom tekstu sav onaj nemoral koji i danas pogađa savremeno društvo je ukazivanje velikog pisca na nemoral i život bez perspektive. U rediteljskoj Savinovoj vizuri ovaj tekst je prilagođen ambijentu savremene Crne Gore u kome, upravo, poslije toliko željenih promjena režima cvetaju u neslućenim razmjerama kriminal i korupcija, pozicionirajući ovu zemlju, koja je koliko do juče bila svijetao balkanski primjer integrisanosti, u sistem civilizacijskih (ne)vrednota na stub srama.
Sprega kriminala i države ne dozvoljava pojedincima da dokažu svoju istinu koja je toliko očigledna. Svi ti „Don kihoti“ se na kraju osjećaju ostavljenima i „iscijedjenima kao stara krpa“. Prepuštaju se na milost i nemilost jednom beskrupuloznom sistemu koji takve upravo još više „gazi“ prisiljavajući ih da napuste tu sredinu i ostave kriminalne strukture da i dalje nemilosrdno i neometano uništavaju i urušavaju društvo i državu.
Nasuprot Pavlu Mariću koji očito sa svojim usvojenim sistemom vrijednosti, koji se zasniva na profesionalnosti i moralu, nimalo ne odgovara jednom otuđenom i kriminalnom režimu su oni kao Rina (Branka Otašević) koji se potpuno uklapaju u poželjnu sliku pripadnika „nove klase“, koja je preko noći dobila sve. Njima je itekako blisko da svoga partnera vole do prve povoljnije prilike ili da kradu naučne radove ili da preotiomaju tuđe supruge proglašavajući njihove muževe pokojnicima. Da bi opravdala njihove postupke država će da bi ih zaštitila pronaći izmišljene dokaze ili ih ohrabriti preko podmićenih i potkpljenih sudija, tužilaca, advokata, policajaca i pripadnika retrogradnih službi koje nagrizaju zdravo tkivo te iste države i razujedaju ga kao kakav kancer.
Ova mračna Nušićeva komedija u izvedbi glumaca Crnogorskog narodnog pozorišta ukazuje na još zloslutnije vrijeme kada će više svaka borba za pravdu i raskrinkavanje tih bezočnih sprega i struktura postati besmislena. Jer, ljudska priroda i oholost su beskonačne i neograničene. A zlo, kako kaže Spasoje Blagojević (Marko Baćović) jedan od protagonista predstave, je u takvim uslovima poželjno i na njemu se zasniva koncept vlasti.
Mentalitetski i jezički milje za koji je prilagođena Nušićeva komedija nije samo specifičnost određenog konkretnog realiteta. Slika je to i prilika svih onih južnoslovenskih sredina koje još imaju problema sa svojom nečistom savješću i lažnim moralom. A nisu mnogo odmakli ni mnogi drugi evropski i svjetski ambijenti kojima su puna usta priče o pomenutim fenomenima. Pri tome, u njima iako se predstavljaju kao korifeji demokratije, ljudskih prava i načela moralnih vrijednosti u mnogo većim razmjerama cvjeta i kriminal, i korupcija.
Lažni moral i beskrupuloznost predstavnika buržoaskog društva iz tridesetih godina XX vijeka, koje Nušić oslikava, a Egon Savić rediteljsjkim znakom smješta u vijek kasnije je potpuno identično sa onim svojstvima političkih elita posttranzicijskih turbulencija.
Glumački ansambl CNP je veoma sugestivno podcrtao tamne strane svakodnevnice u kojima se izgubilo povjerenje u institucije sistema, pa Pavle Marić odustaje od svoje borbe za pravdu jer vidi trule daske na kojima počiva čitav poredak. U osnovi toga poretka je policijsko, tužilačko i pravosudno nasilje koji kao najomraženiji i najgori segment društva upravo štiti one koje ne bi trebalo ni najmanje.
Autorski tim predstave „Pokojnik“ ne vidi razrešenje takve situacije. Ono je sumorno i bez perspektive. A ironija je jedini način da se ukaže na tako nešto i pokušaju razoružati promotori državnog nasilja. Predstava razvija ipak jednu dozu optimizma u smislu da će se vjerovatno jednog dana i takvo vrijeme završiti, kao što se spusti i pozorišna zavjesa poslije zadnje replike. Sve se u društvenoj pojavnosti završilo na ovaj, ili onaj način. Pa će i državno nasilje koje je u čvrstom zagrljaju kriminala, korupcije, mafije i državnih struktura. A do tada ko preživi!? Ili je možda bolje kao i glavni junak ove predstave pobjeći u neki treći svijet u kome se ne treba ni sjećati onoga što je negdje daleko ostavljeno iza sebe. Pa makar i sa falsifikovanim pasošom koji mu je „poklonila“ država za njegovo spasenje ili izbavljenje. Takvu situaciju je i dočarao, ali i predvidio u izvanrednoj teatarskoj imiganiciji ansambl podgoričkog Crnogorskog narodnog pozorišta, pod rediteljskom palicom Egona Savina.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković