Mladi glumac Karlo Mlinar član je Kerempuhovog ansambla od 2018. godine. “Škrtac” u režiji Dore Ruždjak Podolski njegovo je prvo iskustvo igranja ovoga klasičnog Molierovog teksta. Tumači ulogu sudskog pisara.
Šta za glumca znači biti dio ansambla?
Kazalište je uvijek kao neki dom, pogotovo kad idete na gostovanja, tada postoji zajednička energija. Jako puno ljudi brinu o vama i osjećate se jako zaštićeno. I uvijek volim uspoređivati trenutak pred izlazak na scenu sa onom scenom iz filma “Sam u kući” kada svi trče po kući, cijela obitelj skupa lovi stvari. To se zapravo događa iza scene? Svi trče na sve strane, skupljaju svoje rekvizite, svoje kostime i onda, inspicijentica kaže: “Počinje predstava.” Jako je lijepo i ja se zaista osjećam povlašteno što sam dio ansambla.
Vi ste svestrana osoba; obučavani ste za pjevanje, glumu i imate svoju kolumnu. Na koji način objedinjujete Vaša interesovanja?
Pa kazalište nudi tu jednu prekrasnu, s jedne strane financijsku sigurnost, no s druge strane i jednu slobodu u kojoj imate mogućnost da radite projekte i sa strane, jer ujutro imate probe i navečer predstave, tako da se možete baviti i drugim stvarima. Meni je pisanje velika ljubav, jer razumijevanje svijeta objedinjuje i pisanje i glumu.
U jednome trenutku predstave lik Moliere odlučuje prekinuti mijenjanje teksta; tim meta postupkom ansambl je sebi, izgleda, dao oduška u adaptaciji. Koliko u tom procesu učestvuju glumci i koliko improvizacije se dešava na sceni?
Peti čin je zapravo skoro pa improviziran. Zapravo, glumci na licu mjesta donose neke odluke koje onda mi kasnije nadopunjujemo jedni drugima. Dora je genijalna redateljica i dala nam je veliku slobodu da i te replike malo upotpunimo i oživimo.
Lik Moliera odlučno kaže likovima koji se lažima žele “priključiti” emotivnom porodičnom ponovnom okupljanju: “Vi ste ostali.”, pa se likovi komedije pretvaraju u ogoljen dio ansambla koji ljutito sikće na autora jer nisu dovoljno u centru pažnje. Koliko je važno biti ili ne biti ostali u dramskom tekstu?
Naravno, glumački ego je jedan veliki problem s kojim se ljudi nose. Ali mislim da iz svake uloge, pa i najmanje, čovjek može da izvuče nešto da nahrani taj ego.
Iako smo večeras gledali komediju, ne mogu se oteti dojmu da se lik Harpagona na trenutke činio stravičnim, imao je osobine lika iz kakvog horora.
On je jedna opsjednutost materijom. Ima elemente horora, ima elemente onoga čime se mi danas kao društvo susrećemo da se nameću bogatstvo i moć kao da je to važno u životu. Zapravo, zaista nije.
Piše: Emina Osmić-Hajdarević
Foto: Satiričko kazalište Kerempuh (Ivan Posavec)