Predstavom “Škrtac” Satiričnog pozorišta “Кerempuh” iz Zagreba sinoć su u Brčkom počeli “39. Internacionalni teatarski susreti Brčko distrikta BiH”. Predstava je rađena po tekstu svevremenog teatarskog besmrtnog klasika Žana Baptista Molijera koji je nastao početkom XVII stoljeća i koji ni do danas dan nije ništa izgubio na svojoj savremenosti, univerzalnosti i svevremenosti potrebe umjetničkog šibanja svih društvenih anomalija, kako kolektivnih tako i osobnih. Nakon igranja predstave „Škrtac“ u Domu kulture Brčko i kod publike i kod teatarske kritike zasigurno ostaje nedvojben dojam da je tekst pisan prije nekoliko mjeseci, ili godina. Brčanska publika je sjajno primila predstavu, a svi glumci izgarajući u igri na sceni dali su maksimum tako da se izgubila ona tanana linija koja razdvaja pozornicu od publike, a za šta su nagrađeni višeminutnim pljeskom i divljenjem prisutnih.
Predstava „Škrtac“ već je u startu opravdala moto ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom „Bolest društva“ jer i tekst, i radnja, i glumci, i scena, i dramaturgija s pasažima pozorišnih klasika Šekspira, Krleže i drugih, uz aktualne glazbene pop, rock i folk refrene grupa i autora: Azra, Massimo Savić, Novi fosili, Halid Bešlić i drugi, te razdiruća dinamika igre u kojoj glumci na sceni sagorijevaju do katarze, a publika bez daha prati ovaj briljantni komad koji traje preko dva i po sata i nema slabe tačke, čak ni tačkice. Prve večeri Festivala teatra u Brčkom već se desilo „pozorište u pozorištu“.
Nakon igranja predstave „Škrtac“ za kraći razgovor zamolili smo uvijek raspoloženog glumca Borka Perića koji je u predstavi sjajno obavio posao tumačeći višeslojni lik „Žaka“, na opće zadovoljstvo publike, ali i na svoju, više dječačko-umjetničku, nego ili egoističnu, radost.
Poštovani gosp. Periću i ova predstava Kerempuha snažno je kontekstualizirana i duboko involvirana u našu savremenu društvenu stvarnost. Da li se slažete s tim?
Sama radnja, sama ideja komada, sama priča nije imala potrebe biti kontekstualizirana budući da se ovdje radi o nekakvim ljudskim osobinama koje se nisu mijenjale niti milimetar od početka do danas. Kontekst ili vrijeme radnje predstave, e tu smo se malo poigrali tako da smo na sceni malo danas, malo ovdje, malo jučer, malo tamo, ali za sve te bezvremenske klasike koji aktualiziraju ljudske mane može se reći da su uvijek aktualni. Jednostavno, može se reći da je čovjek uvijek takav kakav jest: škrti su škrti, zli su zli, dobri su dobri, pohlepni su pohlepni, i uvijek su pohlepni i škrti na isti način kako su bili prije 300, 500 ili tisuću godina.
Po meni, a pretpostavljam i po pozvanoj referentnoj teatarskoj kritici koja predstavu opservira na naučno-umjetnički način, „Škrtac“ nije imao slabog mjesta, loše tačke, jer su se svi elementi drame ovdje poklopili do savršenstva, i to ne samo za naša prilike. Ipak, da bi se još popravila duboka kohetnost i povezanost sa stvarnošću univerzalnog Molijera s današnjicom i s nama samima ponaosob, u komadu se pominju još neki klasici i neke pjesme s prostora bivše Jugoslavije. I taj dramski potez, naoko bezazlen, ipak ima svoju opaku oštrinu, dubinu i govori puno o današnjoj bolesti društva, ili društava, da ne bih nekoga uvrijedio!?
Pa da. Budući da mi prijevodom uvijek gubimo taj neki kontekst vremenski, društveni kontekst drame, onda ide taj potez uspostave veze drame s publikom, a ta publika je danas i ovdje što znači da mi moramo nekako napraviti da ono što povijesni tekst nudi nekako napravimo, filtriramo ga kroz današnjicu, pa makar i u nekim samo ovakvim simboličkim naznakama, ili dosjetkama ili kakogod. Tako da taj postupak dramaturški s tim citatima pjesama jednostavno je išao na to da se stvari što bolje prepoznaju, da se publika može što bolje da povezati s tim stvarima, jer to, te asocijativne stvari nas uvijek nekako nanovo probude i mi kažemo – o pa ja to znam, ja sam to čuo…i to je jedan od poteza koji stvara vezu između scene i publike.
I opći i osobni dojam je da se dobro osjećate u koži glumca. Recimo večeras ste bili teatar u teatru, jedan čovjek u više likova. Igrali ste, zaista sjajno, dinamično, pa skoro i harizmatično uloge kuhara, kočijaša, u jednom momentu ste morali biti i sudac, pa onda svjedok, i možda još nešto što mi je promaklo jer se zaista radi o višeslojnom komadu s puno epizoda, pasaža, ulomaka, izleta unazad u unaprijed, ali na kraju sve tvori jednu dramsku cjelinu kakva se rijetko viđa na ovim meridijanima!?
E pa to je lijepo čuti. Nadam se da će zdravlje služiti i dalje i da ću i dalje moći raditi posao koji jako volim. Tako da, kazalište sve može. U kazalištu je sve moguće, tako da i glumac voli igrati ne samo jednolinijske uloge, nego se jednostavno volim umjetnički poigravati s nekim likovima koji mogu biti, čas ovakvi čas onakvi, kao i u životu, znaš ono, pa ja nikad ne bih očekivao da je on takav – pa tako i kazalište moramo igrati da ne moramo svakog lika konzekventno voditi do kraja da bude baš samo takav, nego da bude kao i mi – jedan dan sam ljut, i sve mi ide na živce a svi misle da sam dobar i onda poludim, pa onda sam opet dobar, tako da tu uvijek treba biti i faktor iznenađenja.
Piše: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković