Novi tekst dramskog pisca Dušana Kovačevića, živog klasika kod nas, „Hipnoza jedne ljubavi“, gdje se Kovačević potpisuje i kao reditelj, još jedna je predstava na XXXIV Festivalu kazališta/ pozorišta u Brčkm koja se izlila iz svoga korita, zalila i kao matica ponijela i publiku, i sve one koji su za vrijeme izvođenja drame imali tu sreću da budu u dvorani Doma kulture Brčko. Tokom igranja, glumci su četiri puta dobili aplauz, a sve je opečaćeno višeminutnim pljeskom publike nakon izvođenja komada u Brčkom. Nakon pedesetak igranja u Srbiji, ovo je prvo veliko izvođenje „Hipnoze jedne ljubavi“ u BiH, u Brčko Distriktu, a nakon igranja ove, po običaju, polivalentne, višeslojne, balkansko- Kovačevićevski univerzalizirane svjetske dramske priče, nije bilo lako sabrati utiske i reći nešto već nerečeno i od strane glumaca, publike i pozorišne kritike, bilo o drami, bilo o Dušanu Kovačeviću kao piscu.
Nakon Balkanskog špijuna, Maratonaca, Ko to tamo peva, Kolektivne probe samoubistva i drugih kultnih drama i filmova Dušana Kovačevića, ovaj najveći od najvećih živućih dramskih pisaca na Balkanu, ipak je uspio i ovog puta nadmašiti sebe, a nas opet ostaviti zapitane, omamljene, uplakane i nasmijane, tužne i sretne, ovdje i tamo, ali ipak, zadovoljne, što se ovaj biserni dramski komad našao na Susretima u Brčkom.
Kovačević je ovaj put odstupio od svog dramskog kreda „da ako za prvih pet minuta ne prikuješ gledaoca za stolicu, on će već nakon nekoliko minuta puta napustiti gledanje predstave“, odstupio je hrabro od svog već prepoznatljivog uvodnog prosedea, stavio svjesno sebi u zadatak naoko nemoguću novu dramsku misiju, i zašao u jedan posve novi tematski i ambijentalni prostor. Sve jeste naše i prepoznatjivo, ali to je ona tačka, to je onaj genijski damar kod Kovačevića- gdje se i mi konačno, gledano s druge strane Mliječnog puta, pojavljujemo i mi kao Vanzemaljci. Viza za to je da ste odavdje, a pasoš za ulazak u kraljevsku galakciju predstave je Ljubav. Predstava je, naravno, ovdje Život, ili kako bi mnogi rekli- MI U VLASTITOM, ali po Kovačeviću I TUĐEM OGLEDALU. Kao kad iskusan plivač- maratonac kuša vodu novog nepreplivanog mora, i riječ po riječ, zamah po zamah, repliku po repliku, tvoreći radnju i likove drame skoro iz stvaralačke pat- pozicije u početku, prizivajući Vanzemaljce, ispričao je Kovačević jednu vanzemaljsku priču o ljubavi, o tragici, uz nezaobilazni humor i satiru na naš račun, o nama kakvi jesmo od postanja, u sebi, okolo sebe, u ovom svijetu. Može ovo biti komotno i dramska oda našem nestanku, utapanju u jedan drugi, novi, nama tijesan i tjeskoban svijet, o našoj sudbini Indijanaca- ali i to je sve Kovačević. To smo mi uistinu.
Glumac Dragan Petrović Pele, na jednom mjestu reče, – “Od ljubavi se ne živi, ali za ljubav se živi”, – i to je zaista tako. Sjajan Kovačević tekst, glumci su iznijeli do maksimuma glumačkih mogućnosti, isijavajući nadljudsku energiju u svojoj glumačkoj kreaciji, dovodeći dramu do mitske neraskidive povezanosti sa životom, i to je publika prepoznala, to glumačko plivanje uzvodno glumaca „Zvezdara teatar“ Beograd.
Dževdet Tuzlić, moderator Ogruglog stola koji je održan nakon igranja predstave „Hipnoza jedne ljubavi“, na Festivalu drame u Brčkom:
„Evo smo se okupili, još uvijek trajemo i sve ostalo je historija. Je li tako!? To je jedan divan slogan, koji su čak i neki prodavci piva ukrali, ali nema veze, hahaha! Večeras smo gledali „Zvezdara teatar“ i jednu predstavu koja je, vidjeli smo, pokupila, sve simpatije gledališta, zagrijala njihove dlanove i na pravi način nam dodala ovoj festivalskoj atmosferi njegove četvrte noći. Ja vam želim dobrodišlicu u Brčko. Ovo je, inače 53. igranje predstave i moguće je prvo izvođenje u inostranstvu, pod znacima navoda, naravno. Ja sam gledao film i u jednom kadru, od početka do kraja, sve se odmotavalo na jedan fanstastičan način. I jedna začudna priča o ljubavi i priča o nekim strahovima kojima smo zaokupljeni svi u ovom Regionu. Strahovima odlaska mladih, strahovima od izgubljenosti jezika- faktički koji neće imati ko govoriti, ali smo prisustvovali jednoj fenomenalnoj i začudnoj priči o ljubavi koja je fantastičnija i od svakog pogleda kroz teleskop…“
Dr. Almir Bašović, selektor: „ Ako imamo živog dramskog klasika na ovim prostorima onda je to Dušan Kovačević, tako da s obzirom na propozicije ovog festivala pitanje je i neke elementarne pozorišne kulture pozvati prewdstavu rađenu po njegovoj novoj drami. On je sam negdje u vezi sa ovim komadom zapisao, da u Srbiji godišnje nestaje jedan manji grad. Nažalost, nije puno bolje ni u Regionu. U Zagrebu sam nedavno govotovo osjetio paniku zbog odlaska mladih obrazovanih ljudi na Zapad, dovijaju se na razne načine-za početak su počeli praviti neke stanove, davati neke povoljne kredite ne bi li ljude nagovorili da ostanu u Sarajevu. Ja mislim da nikad manje djece nije upisano u škole…“
Miroslav Obradović, novinar: „ Anica Dobra je malopre spomenula Distrikt. Imamo mi svoje Vanzemaljce ovde. Čuli ste ih možda u publici kada se dozivaju dok kašlju ono na početku igranja predstave, ali nisu strašni i ne upozoravaju nas na neke druge stvari … malo se šalim u vašem duhu, nećete mi zameriti. Moram da kažem da ste večeras bili predivni. Ne znam šta posle ove predstave!? Moje lično mišljenje, dakle, šta sutra!? Sjajno ste sve ovo izneli. Kako Dževdet reče, jedan kadar gde, ako sam dobro upratio, Anica je dva puta izašla iz tog kadra. Ostajete non- stop na sceni, igrate non- stop, i onaj mir sa početka predstave razvija se. Ja sam sa grčem u stomaku, sa grčem od smeha, sa suzama u očima, sa znakom pitanja- gdje idemo, gde nas vode ti Vanzemaljci koji su nas hipnotisali. Idemo u ambis, ali nismo svesni šta ostavljamo, šta nas čeka tamo. Sjajno je to sve bilo zaista…“
Neda Kozomara, kolumnistica: „ Komotno sam mogla da imam jednu ulogu s vama jer sam je doživjela. Išla sam u Ameriku u avgustu, kćerki na vjenčanje u Floridu, i vratila sam se nakon 15 dana. Bila sam u Njujorku, bila sam na Floridi gdje su dva sunca, haha, ja sam zaista imala osjećaj da su tamo dva sunca i da nemam vazuduha uopšte da dišem. I cijelo vrijeme nismo imali vazduha za disanje i ja kad sam se vratila u Brčko, to jutro 30. avgusta kad sam iz auta izašla, ispred svoje zgrade, nikad to jutro neću zaboraviti: toliko lijepo sam udahnula vazduh, a uvijek sam se bunila kako u Brčkom ne valja ništa vazduh, a onda sma kazala- Bože kako je divan vazduh u Brčkom, ovaj naš kiseonik, najdivniji na Svijetu…!“
Piše: Suvad Alagić