Svaki tekst Dušana Kovačevića ne samo što uvijek iznova izazove najveću moguću pažnju, nije samo da se radi o živom klasiku, nego je intrigantan kao futuristička vizija narednih događaja. Tako je bilo i sa tekstovima koji su nastajali 90-ih godina XX vijeka («Urnebesna tragedija», „Klaustrofobična komedija» i dr.), a koji su u razdoblju kada su premijerno izvedeni na sceni beogradskog Zvezdara teatra djelovali kao određena nestvarna dramatska zbivanja koja se ni slučajno, za koju deceniju, mogu dogoditi južnoslovenskom ambijentu. Kako su te predstave ponovo scenski postavljane u prvim decenijama trećeg milernijuma bile su sve više uvjerljivije i faktografski realne.
Po svoj prilici da će i neka naredna događanja pokazati istu dramsku angažiranost sa najnovijim komadom, «Hipnoza jedne ljubavi», za koji pored teksta Dušan Kovačević potpisuje i režiju. Simbolično dvije porodice (Ranko i Soja – Ljubomir Bandović i Anica Dobra vs.doktor Vasa – Dragan Petrović Pele) koje žive na vrhu jedne planine, čija su djeca otišla ili se spremaju da napuste kućna ognjišta, predstavljaju zapravo mnoga naselja, sela već odavno, a gradove novijeg datuma koje očekuje identičan rasplet događaja.
Odlasci iz zemalja Regiona u neke druge zemlje su tema koja zaokupljuje pažnju ne samo demografa, već u zadnje vrijeme i umjetnika. Možda iz tog razloga što je među onima koji odlaze u neke treće zemlje veliki broj umjetnika koji ne mogu naći angažman, niti raditi bilo kakav posao u struci u zemljama Regiona.
Dok se svi pobrojani bave razlozima odlaska i traže krivce dotle Kovačević u predstavi Zvezdara teatra pokušava da se u bajkovitosti zbivanja, na vrhu planine i dvije porodice koje smješta u scenski prostor, više govori o odlasku ne kao stanju, već procesu koji ima svoje uzročno-posljedične konotativnosti. Potpuno je tačno da godišnje koja desetina ili stotina hiljada mladih ljudi odlazi. Mnogo više ih čeka tu priliku. I te činjenice ako se doživljavaju samo kao brojke i ništa više, vode beznađu. Ali, proces odlaska nije jednostavan statistički broj, već je to proces koji ima u sebi i vrcavosti i ljubavi i hipnoze svim time. Nad takvim stanjem ne vrijedi kukumačiti već gorčinu izraziti kroz očaravajuću duhovitost za koju je Dušan Kovačević pravi majstor. Godišnje čitav jedan manji grad se i u Srbiji i drugdje u Regionu izgubi u tim odlascima. Sam Dušan Kovačević uviđa u komadu da «će nas odlasci u budućnosti najviše koštati».
I zbog toga Kovačević kao reditelj ne dozvoljava glumačkim protagonistima u predstavi Zvezdara teatra da previše naglašavaju i do koske ogoljevaju bolna i sumorna mjesta društvenog tkiva koja se ogledaju u neumitnom gubljenju stanovništva i sve većem starenju. Iluzija scenske igre dominira prostornim i tematskim obuhvatom «Hipnoze jedne ljubavi», a ljubav prema porodici i bližnjima je temeljna vrijednost koja proističe iz ove predstave. Iako se u predstavi o gorućem demografskom problemu, koji razara tkivo svakoga društva, govori na scensko-bajkovit način u kome se komunicira sa okolinom svirajući gajde (Dragi – Uroš Jakovljević) na takav način se govori i o nestanku jednog manjeg naselja na godišnjem nivou. Međutim, shodno Kovačevićevim futurističkim vizurama posmatranja pojavnosti to će mnogo vidljivije biti tamo negdje sredinom prvog vijeka trećeg milenijuma kada i mnogi demografski instituti predviđaju smanjenje stanovništva zemalja Regiona za 10-22%.
Odlazak mladih ljudui iz zemlje je i zbog straha koji je bazične prirode i karaktera. Zbog toga se predstava i bavi pitanjima koja su sva egzistencijalna, odnosno materijalna pitanja. Što je isto tako u kontekstu njihovog uzrasta i perioda života (Mila – Nina Janković) kada trebaju da budu entuzijastični – po pitanju onoga što dolazi. A oni se upravo suprotno ponašaju. I onda traže izlaz u tom odlasku iz zemalja južnoslovenskog regiona. Jako bi dobro bilo za prevazilaženje toga i takvog stanja da se čuje jedan trezven i kritički odnos iz dijela narativa koji je nametnut zemljama Regiona, a to je narativ o određenim (dez)integracijama i o tome ko cjelokupnom južnoslovenskom društvu treba i može da pomogne.
Glumačka igra ansambla Zvezdara teatra od početka do kraja predstave odvija se u jednom kazališnom zanosu koji i ima za cilj da se, makar, trenutak zaboravi na goruće probleme društva. Toplina igre svih protagonista uliva nadu da možda i neće sve biti po projekcijama svjetskih (vele)majstora svih mogućih kreacija, pa i one koja se tiče demografskog posrnuća južnoslovenskog ambijenta.
Piše: Srdjan Vukadinović