/Na margini odigrane predstave na 38. Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom i sjećanja na jedan razgovora sa autorom teksta Darkom Cvijetićem/
Premijera drame „Šindlerov lift“ Darka Cvijetića na sceni Kamernog teatra 55 u Sarajevu odigrana je nakon 100 dana u vrtlogu pandemijske golgote.
Bilo je to 22. aprila 2021. godine. I tema dramatizacije i depresivno vrijeme obilježeno koronom, značajno su umanjili osjećaj praznika umjetosti.
Sreli su se emocija i umjetnost na dobrom mjestu, zaključili smo u tada upriličenom televizijskom razgovoru.
A „Šndlerov lift“ utisnuti je grafem vremena i prostora. Govoreći o strašnoj prošlosti, sugerira bolju budućnost. Nadrasta pojam teatra, ostavlja širom otvorena vrata umjetnosti kako bi pokazala put u prostore empatije.
U dva nebodera smjestila se ukupna tragedija Bosne i Hercegovine, potresna drama o stradanju, odsustvu humanizma, tinjajućem zlu, mržnji, strahu od budućnosti, o propitivanju vlastitosti svakog pojedinca kako bi se približio drugome, udahnuo mu ljubav. Traganje je to za putevima svjetla.
Ona je krik protiv nepravde koji je u drami dobio dodatni eho.
Roman je „omage“ jednom vremenu i dug „prema onima koji su našli svoje mjesto u književnoj vječnosti“, kako je zapisao direktor Kamernog Emir Hadžihafizbegović.
I roman i drama posveta su vremenu i krik. Doprinos kulturi sjećanja koju od zaborava štite Darko i mađioničarska špijunka na vratima umjetnosti kroz koju svijet romana promatra reditelj Kokan Mladenović. Pisac to smatra važnijim i od samog romana i predstave.
Znakoviti scenski znak lego kocki svojevrsni je panoptikum defragmentiranog svijeta. A predstava govori o realnom svijetu nekad i sad.
Crveni soliter, na čijim zidovima su preostali tragovi krvi, dokument je zla koji se preselio u literaturu. Predstava je, kao i roman, metafora zla, umjetnička elipsa o stradanju jedne djevojčice u liftu Crvenog solitera. A „Dok je vjetar bjesnio“, autor je nakon rata sreo majku stradale djevojčice Stojanke K.
Bol nije isčezla. Ostala je kao trag o vremenu u jednom gradu koji je mogao je ostati zapamćen po nečem sasvim drugom. Po nekim ljudima za ponos. Po likovnim umjetnicima Peri Popoviću i Todoru Švrakiću, po Radovanu Kragulju i njegovim fascinantnim kravama, po avlijama i pticama Fikreta Libovca, po narodnim herojima dr. Mladenu Stojanoviću, Esadu Midžiću, Rade Kondiću i Rade Bašiću. Ili po najvećim šampitama u bivšoj Jugoslaviji.
Ali, na žalost, nije.
Zato se autor „Šindlerovog lifta“, u kojem jedna profesorica odlazi iz grada i historije, a on ostaje i u gradu i u historiji, ne bez razloga, pita: „kako se pomiriti s bolnom istinom da živite u gradu koji je „rupa svijeta poznata po ratnim zločincima i logorima. Ima li katarze, da li će pomoći oljuđivanju? Pogubnost sjećanja na povijest osjetit će masovni sjećari. Sram vječnosti u kontrapovijesti osjećat će sinovi. Za očeve“.
Ali katarza je daleko.
Piše: Dževdet Tuzlić
Foto: Dejan Đurković