Kada novinar od urednika dobije zadatak da napiše tekst na neku temu, nema tu mnogo rasprava i negodovanja. Urednik je urednik i njegova je zadnja. Tako sam i ja dobila zadatak da uradim razgovor s glumcem Milošem Pejovićem, koji u predstavi “Zelena čoja Montenegra” igra knjaza Nikolu Petrovića. I zaista sam se radovala, jer je razgovor s glumcima uvijek lijep doživljaj i čuje se zanimljivih stvari.
Nažalost, predstava je otkazana zbog bolesti glumaca, ali nije i moj zadatak. Zapitah se kako da pišem o nečemu što nisam pogledala? A onda, naravno, pribjegnem rezervnom rješenju – njegovom veličanstvu internetu gdje se može naći sve i svašta. Pa i fragmenti pozorišne predstave. Doduše, gledati i istraživati na internetu nije ni približno kao gledanje predstave u pozorištu, ne može se to nikako porediti. U pozorištu uživate, osjećate kako energija koju glumci šalju pronalazi put do publike, pa i vas samih, i prepustite se igri i magiji koja nastaje umijećem onih čiji je posao oživjeti neke izmišljene ili davno nestale likove.
Ono što sam mogla pronaći na internetu nažalost nije bilo ni približno dovoljno da bih bila spremna pisati o predstavi u cjelini. Moje istraživanje se svelo na iščitavanje tekstova napisanih u vidu najava za premijeru predstave. Većina liče kao jaje jajetu. Ponegdje sam pronašla poneku zanimljivu rečenicu reditelja ili glumca, ali kvalitetne cjeline koja bi me uvela u svijet “Zelene čoje Montenegra” nije bilo. Pronađoh i poneku kritiku. Nisam željela da mi one budu vodilja. Ne želim da na osnovu tuđih stvaram svoje mišljenje.
Žao mi je što nisam imala priliku pogledati kako su glumci Beogradskog dramskog pozorišta, Gradskog pozorišta Podgorica i Grad teatra Budva na scenu prenijeli to snažno prijateljstvo između crnogorskog vladara Nikole Petrovića i Osman-paše Sarhoša, o kojemu su kroz posvetu svom drugovanju prije 50 godina pisala dva prijatelja, Momo Kapor i Zuko Džumhur. Iako je roman po kome je rađena predstava nastao kao plod preplitanja fikcije i istorijskih činjenica, tema koja je obrađena ne može biti imaginarna. Naprotiv. Prijateljstvo je ono što ljude pokreće, što u njima budi najtananije emocije. Imati prijatelja, onog istinskog, pravog, koji te cijeni i voli bez obzira na razlike, krupne ili sitne, veliko je i vrijedno bogatstvo.
Možda bi, kada bismo se jednog dana probudili ogoljeni spoznajom da na ovom svijetu ne postoje samo politika, podjele, prevare, ratovi nego i mnogo ljepše i čistije emocije i shvatanja poput ljubavi, časti, prijateljstva bili blaži, bili srdačniji i čovječniji jedni prema drugima. Možda bismo tada, kao Momo i Zuko, kao Nikola i Osman, njegovali prijateljstva iz kojih ništa loše ne može proizaći.
Piše: Alma Kajević
Foto: https://gradteatar.me/