“Bradata šeherzada”, kako ga je Momo Kapor nazvao, bio je vremenski putnik, voljan i spretan da nam prenese ono što je samo on bio sposoban da vidi, čuje i osjeti.
“Volim da pripovijedam o starim, davno prošlim vremenima, ljudima i stvarima. Volim predaje, skaske i povijesti”, rekao je Džumhur uvodeći gledaoce u epizodu Hodoljublja, u još jedno putovanje vremenom i prostorom.
“Bradata šeherzada”, kako ga je Momo Kapor nazvao, bio je vremenski putnik, voljan i spretan da nam prenese ono što je samo on bio sposoban da vidi, čuje i osjeti:
“Glasovi mujezina miješaju se sa pjesmom Bitlsa. / Papagaji govore i arapski i francuski. / Neko zapomaže. / Ukrali su mu novčanik. / Nešto odzvanja, klopara i puca. / To se miješaju stoljeća…” (Maternji jezik)
Pričao je Zuko jednu drugu historiju i opisivao jednu drugu geografiju, sa centra je uvijek skretao ka periferiji, kao mađioničar iz šešira je vadio ljude i priče o njima, osvjetljavajući ih čas u čudesnom, čas u ogoljenom postojanju.
“U udaljenim periferijskim sokacima otkrivao mi je tajne iščezlih bogatstava, smene kućevlasnika, sveopštu propast zapletenih ljudskih sudbina.”, napisao je Kapor (Zelena čoja Montenegra).
Čitala sam skoro nekog Amerikanca kako objašnjava da dobrog narativnog reportera ne zanimaju pobjednici, prvaci, ništa što se naprvu nameće. Na moje iznenađenje, sad uviđam kako je Zuko već poodavno tu mudrost znao, pa je rovio je po talogu historije; onome što ostaje poslije.
Ne čudi onda ljubav prema liku Osman-paše, gubitniku Bitke na Vučjem Dolu. Jer, zaista, kuda idu i šta rade oni koji izgube; i veliki i mali, poput “penzonisanih pukovnika, prokaženih i nepoznatih, smijenjenih ministara, nekadašnjih amasadora i udovica” koje Kapor spominje (Zelena čoja Montenegra) — sve redom ljudi što su jednom nešto imali, a više nemaju; kako izgleda to njihovo turobno povlačenje s bojišta života, oplakivanje i lamentiranje? To su priče koje vrijedi čuti.
“Sad mi je jasna priroda veze Z. Dž.-a i Paše: obojica su bili rođeni gubitnici”, primjećuje Kapor (Zelena čoja Montenegra).
S druge strane, za njega su jednako vrijedni spomena bili i oni koji su punoću postojanja nalazili u najsitnijim stvarima i zadacima.
“Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu… Ćilim je promijenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje.”
Ostala je zauvijek otrgnuta od zaborava ova anegdota, Ahmetagu je Zuko utkao u Ćilim od slova i bjelina i sačinio puni krug – od motiva do simbola.
Tako je Zuko, proročanski, o sebi proizveo šaljivu anegdotu za buduća pokoljenja, preuzevši majmunicu iz Singapura, koju je nazvao Olga. Poetizirao je svoj život baš kao travnički veziri o kojima je pričao Hodoljubljima, što su u Travnik dovodili “majmune, hrtove, papagaje, bijele zečeve, paunove, pripitomljene lisice i sijaset divljih, rijetkih i skupocjenih mačaka”.
Pamti se tako da mu se majka bunila što je hajvanu dao ljudsko ime, a Zuko je Olgi pisao razglednice sa svojih putovanja:
“Draga Olgice, dok ti živiš kao dama u Beogradu, ja izigravam majmuna pred kamerama u Lisabonu. Tvoj Zuko.” (Zelena čoja Montenegra)
Koliko je citat istinit, nije bi bitno, rečenica još živi i živjet će, uz opravdanje koje ću posuditi od samoga Zuke; da su to “one orijentalne laži”, priče “istinitije i od same istine”.
A istina je da je majstorski znao prepoznati detalj, motiv, baciti ga kao udicu na gledaoca i tek onda otpočeti čitavu priču. Svestrani Zuko i režiser Mirza Idrizović pedagoški su otpočinjali epizode s fokusom na metonimijski podmetnut citat, predmet, mjesto ili djelovanje — pa priču o gradu Fesu Zuko počinje s fesom na glavi, pjevušeći “Crven fesić”; a za Travnik se Zuko provozao kočijama, objasnivši da su tako u Travnik kretali stari carski namjesnici. Niz je takvih uspješnih primjera.
Kaže se da je Zuko “daljine gledao iz blizine”, pa sam i ja pokušala da skrpim svoje impresije o Zuki, da ga približim i sebi i drugima; posebno jer mi se čini da je sve manje mjesta na ekranu i papiru za one koji imaju ono što je on zvao uspjehom, a to su “talent plus informacije”.
“Pisci historije uvijek pripovijedaju ono što je potrebno njihovoj sadašnjosti”, neko je rekao; nama možda treba ponovo Zuko; ko što je njemu i Kaporu trebao Osman-paša.
Piše: Emina Osmić-Hajdrević
Foto: Wikipedia