Prvu večer 38. susreta pozorišta/kazališta u Brčkom, otvorila je predstava „Usidrene“ autora Elvisa Bošnjaka, pod redateljskom palicom Anastasije Jankovske, a u izvedbi koprodukcije Hrvatskog narodnog kazališta Split, Dramskog kazališta Gavella Zagreb i Hrvatskog narodnog kazališta Zadar.
Moderator okruglog stola, Dževdet Tuzlić, kazao je kako je ova drama dio trilogije, dalmatinske trilogije, Elvisa Bošnjaka napisana na čakavskom govornom dijalektu.
Govori o otoku i njegovim mukama i tegobama.
„Nekako mi kontinentalci nemamo pravu spoznaju o tome kako na otocima život teče. Mi na otoke idemo uglavnom radi zabave, uživanja, ljubavi. Ali ovdje u predstavi smo vidjeli da je već prva ljubav pala među grobovima, što je veoma indikativno. Prva scena, kao da je mitska, biblijska, koja asocira smrt, jarboli su kao neki križevi. Jedino se stepenice za nebo sve vrijeme zadržavaju u svojoj konfiguraciji, dok se jedra mijenjaju“.
Grad bez kazališta nije grad. Onaj grad koji ima kazalište, to kazalište mora biti zrcalo toga grada.
Autor ovog dramskog komada, Elvis Bošnjak kaže da kada gledamo ovu predstavu mislimo kako su to neka davna vremena. Međutim, razlog koji ga je motivirao da ovo napiše je to što sad, u ovom trenutku, ne samo u Dalmaciji, nego u svim ovim prostorima umire jedna kultura stara tisuću godina. Umire tiho, umire polako i zapravo mi toga nismo ni svjesni.
„Kada dođete na otoke i kada vidite suhozid sjetite se da su taj suhozid zidali još uvijek živi ljudi. To nije samo proces koji se dešava samo u Dalmaciji, ta invazivna betonizacija i turizam zapravo zatrpavaju jednu tisućljetnu kulturu ljudi koji su stoljećima živjeli na isti način, koji su rađani u kućama bez struje i vode, svejedno pod kamenim krovom ili slamnatim krovom. Ti ljudi danas imaju 60, 70, 80 godina te za 10 godina, te kulture, koju ja zovem kultura patnje, te kulture više neće biti. A to je upravo ta kultura koja nas je na neki način sve izgradila. Ako malo pogledate oko sebe, pa i ovdje u Bosni ćete vidjeti istu stvar.“-kaže Bošnjak, te dodaje: „Ovo je na neki način pokušaj da ja osobno dignem nekakav, hajmo reći, spomenik tim ljudima, u trenutku kad ti ljudi odlaze, kad ta civilizacija umire.“
Prema autorovim riječima, mi smo zaokupljeni dnevnom politikom, pandemijom svakodnevnim problemima, ali trebamo se osvijestiti, jer se upravo dešava neki proces koji zaustavlja jednu kulturu i to je razlog zašto je htio napisati ovaj komad.
„Danas postoje generacije koje su rođene u kamenim kućama, tu žive i koriste smartphone. Bombardirani dostignućima, proces života im se brzo odvija. Ono što me fascinira kod njih je ta snaga, borba i jedna ljubav koja nije uvijek verbalna, jer ti ljudi ne govore da te vole ali svim svojim bićem, svakom kapi znoja i krvi to potvrđuju a toga danas skoro pa i nema i zato mi je bitno da je jedno ovakvo djelo ostalo.“
“Usidrene” su treći Bošnjakov tekst koji u nepunom desetljeću stiže na pozornicu teatra u Frankopanskoj, ovaj put u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu i Hrvatskim narodnim kazalištem Zadar. U obrazloženju Nagrade “Marin Držić” za 2017., koju su “Usidrene” dobile, stoji: “‘Usidrene’ donose čitav dijapazon različitih, kompleksnih odnosa, snažno portretirane likove, posebice ženske. Tekst je prožet nekom iskonskom, divljom otočkom ljepotom, no istovremeno i surovošću života njezinih žitelja čija su sidra nepovratno zapela na njegovome morskom dnu.” S obzirom na tematiku – život ljudi na otocima, neraskidivo povezan s nerijetko surovom prirodom te ritmiziran čestim odlascima i rjeđim dolascima njegovih žitelja
Režiju potpisuje, ruska Splićanka, Anastasija Jankovska koja je kazališna, filmska i televizijska glumica, rođena 1985. u Kijevu u Ukrajini. Studij glume započinje na Državnoj akademiji dramske umjetnosti u Sankt Petersburgu, a diplomira 2009. godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. U studenom 2009. godine postala je članicom dramskog ansambla HNK Split
Jankovska kaže da je kada je dobila ovaj tekst, odmah shvatila da postoje arhetipski trenuci i elementi i da je ovo zapravo grčka tragedija. Kasnije, u razgovoru s kolegama to je i potvrdila te da joj nije bilo teško razumjeti stvari koje su se odvijale.
„Kazalište je ogledalo stvarnosti i mora pokazivati put kojim se trebamo kretati. Prvi čin govori da smo na dnu, taj broj je usukan a onda se polako jedra dižu te se na kraju predstave skroz dignu i na kraju predstave, oni su spremni ponovno zaploviti razrješavajući neke stvari kroz prvi i drugi čin.“ – kaže Jankovska
Lik Jakovice, žene hladnog pogleda i osjećanja, kojoj je majka umrla na porodu a oca je izgubila u ranom djetinjstvu, te koju su sa 16 godina udali za, tada četrdesetgodišnjaka koji je nakon rođenja drugog sina napušta i odlazi u Ameriku te se ne pojavljuje punih trideset sedam godina, tumači Anja Šovagović Despot
Jakovica je žena osuđena na vječno čekanje, ipak je htjela da kaže nekim stvarima NE! Teškom mukom pokušava stvoriti red u životu i traži gdje je prava istina. Nije neznano da je ovaj lik ustvari sinonim za mnoge žene, hrabre i odlučne majke koje koračaju kroz život uglavnom same.
„Ali ako pažljivo pročitamo tekst vidimo da ona nikada nije znala reći ne, uvijek je govorila da, čak i Mekenziju kojem je rodila dijete nije mola reći ne. Čak ni svom suprugu koji je otišao u Ameriku, ostavio dvoje male djece i nije se pojavio 37 godina, nije mogla reći ne. Rekla mu je da, primila ga je natrag i proživjeli su sretno do kraja život.“ – kazala je Anja.
Anja dodaje i da je to uloga koja je napisana, kako kaže u nekoj kontri, sama u odnosu na sebe, zato i jeste iznimno zanimljiva za igranje.
„Ja bih rekla da ovaj lik, Jakovica, jeste jedna antička junakinja na dalmatinski način u kojoj se miješa i da i ne cijelo vrijeme.“
Snježana Sinovčić Šiškov igra lik Nike, sestre Antonia, muža od Jakovice. Njihova povezanost se ogleda u tome što su one ustvari podigle jednu porodicu, ali njih dvije kriju i jednu tajnu, Jakovica je sa Mekenzijem, britanskim vojnikom dobila kćerku, koju je dala Niki da je usvoji i odgoji kao svoje, jer Nika nije mogla imati djece.
„Moja uloga je da čuva sva četiri kantuna (stuba, ćoška) kuće. Anja i ja smo nakon akademija odigrale jednu predstavu i to je bilo fenomenalno iskustvo i ovo je sad bio ponovni susret na sceni. Priča koju smo mi pričali ali i ono što je Elvis napisao jeste da su te žene stvorile svoj dom bez muškaraca. Ona kaže da je ona sama sazidala. Mi smo zapravo obitelj, mi smo na neki način brak. Bio je užitak raditi s ovom ekipom, ali ova spona nas dvije i privatno i u predstavi nam je jako važna“ – zaključuje Snježana.
Piše: Kristijan Bilić
Foto: Dejan Đurković