Njegovo Veličanstvo – Glumac, i ove kao i svih godina ranije, daje sve od sebe da iskaže ono što je naum autora i reditelja, a snaga i izraz njegove transformacije. Svi igraju kao da je dvorana krcata, s jednakim žarom i zadovoljstvom kao i uvijek jer se na tim daskama najboilje osjećaju i tu im je život osmišljen i ispunjen. A nije im lako. Ni njima ni ovim našim donkihotima u Brčkom koji nisu dozvolili da se u ovo „vrijeme zla“ pozorišna magija susretanja u gradu na Savi pomijera ili odgađa.
U ovoj našoj turobnoj i turbulentnoj kulturnoj i svakojakoj zbilji teško se ostaje i opstaje i na mikro i na makro planu (uz ogradu da je za ove uslove makro svaki potez ili korak koji podrazumijeva tzv. „regionalno“ povezivanje i okupljanje!?), Susreti pozorišta u Brčkom su događaj o kome se govori i tek će se, nakon što budu završeni, govoriti. Različito, što je sasvim legitimno i očekuje se, s argumentima i bez njih, pohvalno i uz pokude, afirmativno i napadački- bez milosti, kulturno i nekulturno, ovako i onako – svakako. Javiće se i dobronamjerni, oni koji nešto znaju o događaju i teatru, koji su nešto ispratili na ove godine muguće načine, a „zalajati“ mnogi koji nikada nisu vidjeli bilo kakvo uprizorenje u nekom gradu gdje su zanoćili, ljetovali, zimovali, seminarili i džabalebarili. Čekali su Susrete u Brčkom da (na ličnu muku i ženimo ubjeđivanje zbog svijeta i komšiluka!) odu i odrijemaju većinu predstava, a to im, nažalost (njima na radost!) ove godine nije omogućeno jer je virus – sila iznad nas – zatvorio vrata dvorane Doma kulture.
Istina je, Susreti ove godine nemaju onaj stepen uzbuđenja i magije koja u novembru obavije grad (od pomame za ulaznicama do proglašenja najboljih), nemaju „širinu“ jer je kapacitet „pluća“ koja neposredno udišu ono što akteri repertoarskog izbora šalju kao čist „kiseonik“ koji napaja duh i usrećuje tijelo, bitno smanjen. Dvorana je gotovo prazna (službena lica i nekoliko novinarskih i repoprterskih izvještača, pozorišnih kritičara, snimatelja i reportera).
Naoko – tužna slika. Samo naoko.
Radost igre se prati kao u hramu iskrenih vjernika. I prelazi rampu. Ne škripe vrata zakašnjelih koji ulaze ili nezadovoljnih koji izlaze, nema sijevanja „munja“ s mobilnih telefona ili neizbježne zvonjave usred predstava kod zaboravnih vlasnika, plača male djece dovedene ili donesene na predstave jer pobogu, mama ne može dozvoliti da susjetka – kona sutra glasno priča kako je sinoć uživala (iako često pojma nema šta su glumac, pisac i reditelj htjeli da kažu i poruče!). Nema okruglih stolova i razgovora o predstavama, zvaničnih i onih po uglovima foajea i hodinka, susreta izbliza publike i glumaca, reditelja, pisaca. Nema one vreline, sve je, zaista, utegnuto, zvanično, „prohladno“.
U toj i takvoj – za Susrete zaista neobičnoj atmosferi – Njegovo Veličanstvo – Glumac, i ove kao i svih godina ranije, daje sve od sebe da iskaže ono što je naum autora i reditelja, a snaga i izraz njegove transformacije. Svi igraju kao da je dvorana krcata, s jednakim žarom i zadovoljstvom kao i uvijek jer se na tim daskama najbolje osjećaju i tu im je život osmišljen i ispunjen. A nije im lako. Ni njima ni ovim našim donkihotima u Brčkom koji nisu dozvolili da se u ovo „vrijeme zla“ pozorišna magija susretanja u gradu na Savi pomijera ili odgađa.
Svi mi s ove strane rampe, koji imamo priliku vidjeti ovogodišnja takmičarska uprizorenja, poštujemo sve mjere i s maskama na licu, rasuti po dvorani kao klikeri u dječjoj igri na ulici ili livadi, dezinfikovani i po propisu provjerenih temperatura već na ulaznim vratima objekta, odgledamo, zaplješćemo. Odemo s ovakvim ili onakvim utiskom, ali zaštićeni (koliko je to uopšte moguće). A Glumci? Od prvih proba do nastupa, pa i ovog u Brčkom, imaju dok rade samo jednu „masku“ – onu koju diktiraju um i delanje, pokret i grimasa, riječ i ćutnja, a oni preuzimaju diktat iz studije karaktera zadanog lika. Kao glineni golubovi, izloženi i virusima „slobodnim strijelcima“ i onim koji su izvjesno i moguće nezvani gosti svake scene pa i ovih Susreta u Brčkom.
Zato – kapa dole svim ekipama i akterima ovog pozorišnog činodejstvovanja i praznovanja. Uz ljubav ide žrtva, za žrtvu je potrebna hrabrost, a i jedno i drugo su (uz još mnogo što-šta) temeljne odrednice Talijinih sinova i kćeri.
A ovi naši jurišnici na vjetrenjače, uz veliki napor, otvorene i zakulisne otpore dušebrižnika za zdravlje ljudi i budžet distrikta (troškove manifestacije), nisu popustili ni prije dvadesetak godina u borbi za obnovu Susreta kada je bilo puno-puno teže (i skuplje!), a ugrožavaloje ličnu (pa i kolektivnu) bezbjednost. Nisu ni ove teške godine jer vole to što rade i potpuno su svjesni da bi bilo kakav gubitak kontinuiteta nanio takav udarac i štetu i manifestacijui i gradu, ko zna, možda – uz već postojeće otpore i napade iznutra i spolja ( na lokalu i u nekim pozorišnih krugovima u BiH), od čega bi se Susreti teško oporavili i ikad dosegli ovo poštovanje i rejting na mapi južnoslovenske pozorišne akcije.
I njima, zato, kapa dolje s porukom – ako vas (i nas uz vas) budu „tukli“, okrenimo im oba obraza jer će možda u njima prepoznati snagu i vjeru da je kultura (a naročito pozorište) u temeljima vrijednosti svakog naroda i zajednice, a Brčkog i Brčaka tako snažno i toliko dugo da je nikakva pošast nije ubila i neće ubiti.
Korona će proći a „virus“ zaljubljenika i djelatnika u magiju umjetnosti i kulture uopšte, ostaje i opstaje na radost onih što stvaraju i onih koji u tom stvaralaštvu jednako uživaju.
Piše: Novak Tanasić
Foto: Dejan Đurković