Predstava “Identitluk” čiju dramaturgiju potpisuje sjajni Dragan Komadina želi “p(r)оkazati kako je pogled na svijet, po kojemu se treba i mora solidarizirati samo s „našima“ jer pripadaju našoj zajednici, a mlake među „nama“ treba kazniti ili ih barem odbaciti kao izdajnike, zapravo supstrat i ne tako daleki eho ratova vođenih 90-ih godina prošlog stoljeća“.
U Brčkom ste rado viđeni, a svaki puta donesete nam poneko osvježenje. Godine 2016., predstava „Drang nach Westen ili Prodor na Zapad“ čiji ste autor bili Vi, proglašena je za najbolju predstavu u cjelini, te dobila „Zlatnu statuu Vijećnice i Grada Brčko“, a i žiri publike se složio sa mišljenjem stručnog žirija. Također ste dobili Statua „Zlatno pero“ za najbolji dramski tekst suvremenog bh. pisca. Prije dvije godine zaista smo uživali u predstavi Ravna ploča, a ove godine Susrete pozorišta u Brčkom obogatila je predstava „Identitluk“. Vjerujem da svaka predstava nosi i drugačiji izazov. Pred kakvom vrstom izazova ste se našli Vi u ulozi dramaturga predstave Identitluk?
Iznimno mi je drago da sam kao koautor, odnosno dramaturg predstave “Identitluk” ponovno u službenom programu Susreta kazališta u Brčkom, jer me, kako ste podsjetili, lijepe uspomene vežu za ovaj festival. Ono što povezuje sva moja sudjelovanja, kao dramskog pisca ili dramaturga na ovom festivalu jest činjenica da su sve predstave od kojih su neke pobrale veliki broj nagrada – kao što je “Prodor na Zapad ili Drang Nach Westen”, režirale dvije moje drage kolegice s kojima sam zapravo dosada najviše i surađivao – Lajla Kaikčija i Tanja Miletić Oručević. Ovo je lijep povod i prigoda da im se još jednom zahvalim na dosadašnjoj suradnji i povjerenju. Iz tog uzajamnog povjerenja, oslonjeni na vrlo inspirirajuću zbirku eseja Amina Maaloufa “U ime identiteta” krenuli smo Tanja i ja razvijati i redateljsko-dramaturški okvir za “Identitluk” i zahvaljujući upravo tom dugogodišnjem privatnom, ali i kreativnom poznanstvu uspjeli skupa s ansamblom, sjajnim kolegicama i kolegama iz Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar, iznjediriti predstavu čiji scenski život nije mogla zaustaviti ni ova pandemija. Ukratko, veći izazov predstvalja danas u ovim okolnostima organizirati gostovanje ove predstave, nego što je bio sam rad na njoj – ne zato što nije bilo kreativnih izazova, nego zato što se cijeli proces odvijao u jednoj vrsti poznatog i sigurnog inkubatora koji se stvori kroz godine zajedničkih projekata.
Predstava je interesantna i zbog koprodukcije dva mostarska teatra. Možete li nam, kao publici, malo približiti taj kreativni proces sa dva pozorišta, ali i mnogo improvizacija?
Nakon predstava “Ajmo na fuka”, “Mrtve ribe plivaju na leđima”, gdje je koproducent bilo i BNP Zenica, te “Što te nema” nastale u suradnji s NP RS iz Banjaluke, ovo je dakle četvrta koprodukcija s NP Mostar u zadnjih pet godina. To je gotovo jedna koprodukcija godišnje, tako da je naša međusobna suradnja već postala amblematična, kako na gradskoj, tako i na nacionalnoj i regionalnoj razini. Možemo reći kako se i kroz ovu predstavu pokazalo da srž svake, ma kako promišljene i odgovorne institucionalne suradnje, zapravo predstavlja glumačka sinergija, odnosno spremnost glumaca iz oba ansambla da vlastite potencijale i kvalitete stave u funkciju uspjeha cijelog projekta, ne samo kao glumci, nego i kao ravnopravni koautori. Njihova spremnost da se aktivno uključe u ispunjenje zadanog redateljsko-dramaturškog okvira kroz brojne improvizacije koje su se kasnije kondenzirale u čvrsto izvedbeno tkivo jest jedan praktični podsjetnik s kakvim glumačkim arsenalom raspolažemo, ne samo u ovoj predstavi, nego i u ovim ansamblima.
Polazište za predstavu bila je zbirka eseja Amina MAALOUFA “U ime identiteta”. Arapin kršćanin sa franscuskom adresom služi se često izrazom “ubojiti identiteti”, a predstava „Identitluk“ upravo i želi otvoreno upozoriti na opasnost od zamjene pojma identitet pojmom pripadnosti. Nažalost, mi smo, na ovim prostorima, svjedoci kako upravo ovo dovodi do razvoja opasnih ideja sa katastrofalnim posljedicama. Predstava “Identitluk” je u Mostaru izazvala pravu euforiju. Možemo li na osnovu toga izraziti nadu da smo kao društvo napravili bar malo pomaka na razgraničavanju ova dva pojma ili smo i dalje duboko u tom začaranom krugu?
Vrlo smo svjesno izabrali političku satiru kao žanrovsko oruđe kojim Maaloufov vrhunski filozofsko-moralni registar s izraženom mirotvornom ili bolje reći pomiriteljskom potkom, spajamo u interpretativnom smislu sa širokim spektrom glumačkih sredstava – od imitativno- farsično-karikaturalnih dionica do dramom nabijenih emotivnih vrhunaca, i tako zapravo još jednom na jedan duhovit i zabavan način progovaramo o licu i naličju kolektivnih identiteta. Ne možemo, naravno, tvrditi da ćemo s ovom predstavom ostvariti nekakav veliki iskorak na razini društva, ali nas kao gledatelje predstave itekako može potaknuti da se, ako ništa, naučimo još šire i iskrenije smijati vlastitim predrasudama i stereotipima.
Ovogodišnji Susreti pozorišta u Brčkom održavaju se u specifičnim uslovima, zbog pandemije je sve nekako redukovano, pa i sama publika. Ipak, Brčko je odlučilo da bude grad teatra. Koliko je, po Vama, bitno da se, u vremenu kada se pandemija sve više odražava na rad i repertoare bosanskohecegovačkih pozorišta, ne prekida tradicija održavanja ovakvih događaja?
Svaka čast organizatorima što nisu pokleknuli pred pandemijom i što su osigurali da se Susreti kazališta u Brčkom održe i ove godine. Svaka izvedba uživo je za glumce, ali i za kazalište u cjelini u ovakvim vremenima velika pobjeda. Misliti na zdravlje danas možda više nego ikad znači misliti i na mentalno zdravlje ljudi, a u tom smislu odlazak u kazalište, ma u kako reduciranom obliku, i uz najstrože epidemiološke mjere, jest svojevrstan lijek i terapija.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković/Arhiva/Pozorišni susreti