Božo ili Božo Dosije, kako ga, kako kaže u predstavi, zovu, je lik koji igrate u „Kozocidu“. Taj lik je apstraktan, ne postoji, ali i kao takav on je, čini se, čuvar sistema?
Pa možemo tako da gledamo, da kažemo da ne postoji, ali možemo da kažemo i da postoji i previše. Ili da postoji u svima nama, ili da smo prosto na neki način svi taj lik. On može da predstavlja autocenzuru, može da predstavlja nadzor, neko savremeno ropstvo nečemu što je neki politički mejnstrim ili ono, kako danas političari zamišljaju, kakav bi željeli da im bude narod ili birači. Tako da u tom smislu mislim da je vrlo aktuelna predstava i da onda na taj način možemo da čitamo i ovaj lik Bože Dosijea. Znate, kada nastane stah, pa je on kolektivni ili individualni i on je potpuno prirodna stvar u nama samima. No, kada se aktivira, a zna se kako se strah aktivira. Aktivira se spolja i onda se na određeni način etablira iznutra i onda ste vi na određeni način u jednom začaranom krugu i tako nastaje autocenzura, najgori oblik cenzure, ili najgori oblik načina da provedete život u strahu i da ne govorite ono što mislite, da ne radite ono što mislite, da ne volite na način na koji volite.
Kazali ste da je tekst i danas jako aktuelan. Autorka je za polaziše drame uzela događaj iz prošlosti nekadašnje Jugoslavije, kada je prioritet petogodišnjeg plana obnove i izgradnje nakon Drugog svjetskog rata bila industrijalizacija zemlje. Stručnjaci su tada procijenili da bi u planinskim krajevima zemlje trebalo razvijati drvnu industriju, a da bi se za to stvorili uslovi, morale su se istrijebiti koze. Iako je za polazište uzet događaj nakon Drugog svjetskog rata, vi ste, možemo slobodno reći, ispričali priču o onima koji su uvijek podobni ma koja ideologija da je na vlasti, ali i o tome da ideologija koja se, postajući sama sebi cilj, pretvara u svoju suprotnost. Rediteljica kaže da je za pisanje ovog teksta radila svojevrsno istraživanje, radila je intervjue s onima koji su bili učesnici ili se sjećaju tog perioda, bilježila je njihova svjedočenja. Kako ste se vi, glumci pripremali, kako ste vi gradili svoje likove?
Prije svega tekst je vrlo jasan, bez obzira što je ovaj moj lik, uslovno rečeno, apstraktan. On fizički ne postoji među njima, ali ako neko sve vidi i sve zna onda on možda više postoji. To je neka nadstvarnost koja, kad malo dublje uđete u to polje razmišljanja, postaje stvarno jeziva. Da ne kažem neka vrsta rijalitija, jer imamo prilike, nažalost, da se susrećemo po medijima sa takvim pojavama. Dakle, jasno je šta se htjelo reći, jasno je sve. Ovo je aktuelno zbog toga što se ljudi ne mijenjaju. Kada kažem promjena, ljudi mogu da se promijene samo na bolje, kako možete da se promijenite na gore? Znači, onaj koji je već na nekom stadijumu razvoja svijesti i savjesti ne može da se promijeni na gore. Možda i može, ali kad već krene prema gore, onda je to nezadrživo. I ova predstava može da se zove u nekom našem tumačenju aktuelnosti kao, hajde danas aktuelan kulturocid, jer danas je jedno potpuno uništavanje kulture. Kada kažem kultura, ja zaista mislim na ono što je stvarno kultura, ne mislim na sve što stvara kulturu. Nego mislim na ono što donosi napredak jednom društvu i njegovom duhovnom razvoju prije svega.
Vidjeli smo u predstavi da seljaci, na prijedlog profesora, a suočeni sa izborom između poštovanja partijske naredbe i svog opstanka, pribjegavaju lukavstvu. Oni preoblače kozu u ovcu i dobijaju hibrid koji se zove “ovcokoz”. I taj ovcokoz možemo posmatrati kao neku vrstu metafore za one koji slušaju i one koji su neposlušni, ali i za cijelo stanje društva?
Pa možemo i tako posmatrati, ali vidite, ljudi da bi opstali, oni moraju često da se prerušavaju. Kažu, pozorište je prerušavanje. Mislim da pozorište ne smije da bude prerušavanje. Mislim da su prerušeni oni koji su u publici, a da pozorište treba da bude, ne ogledalo, nego neka vrsta skenera koji će da razodjene publiku. Kada kažem publiku, ja tada mislim i privatno na glumce koji su u pozorištu i koji, vjerovatno, kada se nađu u publici imaju isti problem. Imaju problem koji nose u sopstvenom životu gdje ne mogu da žive život na svoj način, onako kako hoće, jer danas morate da budete dio društva, da dižete ruke, noge, nikako glave i da nemate rogove, jer onda ste podobni i onda ste dobri društvu, što je, naravno, zabluda i greška. Mislim da nam treba sve više hrabrih pojedinaca da bismo ovo ludilo koje i danas traje, mogli da savladamo nekako i da od tih hrabrih pojedinaca se formira neko jezgro ljudi koji će da brane neke tekovine civilizacije, prije svega da kaćem, u kulturi. Ljudi koji su spremni da se žrtvuju na neki način, da kažu svoje mišljenje, pa neka „leti“ i glava.
Nosite majicu na kojoj piše „koziji pokret otpora – nijesam ovca“. To je marketinški potez ili lični stav?
Majica je nastala u toku rada na predstavi, ali to se poklopilo i sa nekim stvarima koje su se dešavale u našem pozorištu i onda je ovo bio jedan simbolični marketing, mada nije tačno iskorištena ta riječ. To je neka vrsta bunta da ne može to tako i da ne možete da dozvolite da vas neko pravi ovcom, a vi u sebi imate sve ono što je potrebno da budete dobar jarac ili koza! Ali brdska koza, dakle, slobodna koza.
U ovom tekstu o obnovi i izgradnji, kako stoji u njegovom podnaslovu, ima i humora i satire. Kako bi onda žanrovski okarakterisali ovu predstavu? Ima humora, rekoh, smijemo se, ali se ispovremeno i pitamo kako je moguće da je i danas, 70-tak, godina kasnije, sve isto?
Da, ali to nije ono najgore. Boli što će, možda ne još toliko, ali još 30 godina, pa da onda da zaokružimo na jedan čitav vijek, biti sve isto. To nagomilavanje gluposti koje trpimo i od sebe i od drugih, ali prosto pristajemo na to na neki način. Svi kažu mi smo takvo područje, mi smo takvo područje svijesti i vrlo će nam teško biti da se iskobeljamo.
Poznat je rediteljkin precizan, gotovo, “filigranski” rad s glumcima, bilo na karakterima, odnosima ili situacijama. U čemu se on najviše ogleda u ovom komadu?
Nije zgodno, a pogotovo kada je ovakva prilika u pitanju, da odgovaram na to pitanje potpuno iskreno, zato što će da se protumači kao neka vrsta hvalospjeva koja ponekad zna da pređe u patetiku. Ali ono što moram da kažem, svi, i to mogu da kažem u ime svih mojih kolega, svi smo oduševljeno radili sa Vidom Ognjenović. Ona filigranski radi, ona se filigranski ponaša. To je pozorišni filigran i zaista nam je bila čast i zadovoljstvo da radimo sa jednom takvom pozorišnom uposlenicom, sa toliko ljubavi i lične i profesionalne. I prilaz svemu i rad na sceni zaista da mnogi od nas, ili bolje rečeno svi, koji nisu još naučili da nauče šta znači živjeti za pozorište, u pozorištu, a biti tako pozitivan, energičan, pun vitalnosti, kao da imate 25 godina i krenuli ste da osvojite cijeli svijet.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković