Četvrti dan Pozorišnih susreta u Brčko distriktu, obilježila je predstava pod nazivom „PINK MOON“ u izvođenju Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice. Moglo se primijetiti, da se na malom prostoru našao veliki generacijski jaz i prikazane su sve netrpeljivosti koje proizilaze iz takve jedne situacije? Na kratko ste na scenu vratili ROCK ‘N’ ROLL!
„PINK MOON“ je predstava koja govori o ljudima koji su odrasli u različitim vremenskim okvirima, koji imaju različite egzistencijalne položaje i poglede na svijet, kao i život. Posebno volim istaći, da bez obzira na njihove različitosti, zajedničko svim ovim likovima je duboko nezadovoljstvo i usamljenost, koje je danas itekako prisutno sa prisutnom razvijenom tehnologijom. Svaki lik u svom svijetu koji je prilično hermetičan, pokušava ostvariti i živjeti svoj san, upravo kao likovi iz predstave. Pored glumačkih vještina, moje kolege i ja u pozorišnom komadu prikazali smo i naš muzički talent. Naime, predstavu prati živa ROCK ‘N’ ROLL svirka uz izvođenje autorskih pjesmama, što je pripremio tim iz predstave.
Vi ste igrali ulogu Abdulaha Paloa Brade. Da li nam možete pobliže objasniti Vašu ulogu i sa čim je Brada, zapravo, tragao?
Da, ja sam odigrao ulogu Abdulaha Paloa Brade, starijeg brata Muhinog, čija je velika želja da otvori vlastitu kopirnicu. Kao što ste mogli primijetiti, za razliku od mlađeg brata, on je pragmatičniji i čvrsto stoji na zemlji, sklon kompromisu u zadovoljavanju vlastitih potreba i želja i njegova igra to svjedoči svakog trenutka. Takođe, je zanimljivo da po svaku cijenu, lik Brade nastoji da se „ubaci“ u tranzicijski voz u kojem će Boss košulja i za njega biti uobičajeni statusni dress code.
Vašu glumačku karijeru obilježile su predstave sa raznolikim temama, ali najviše se nekako ističu one u kojima se traži smisao življenja na ovim prostorima!
Neke društvene pojave, izgleda, ostaju nepromjenjene. Tu prije svega, mislim na klasnu nejednakost. Sve češće se govori da to jeste nepromjenjivo, da je to jednostavno zakon bez kojeg društvo ne može postojati. Ja mislim da je to zaštitna laž proistekla iz ušuškanosti. Nama koji se bavimo nekom vrstom umjetnosti ostaje da tu pojavu razotkrivamo i demistifikujemo, odnosno otkrivamo pravo stanje, gdje god osjetimo njen ustajao smrad.
Kakva je perspektiva glumačke struke?
Moram da priznam da perspektiva nije sjajna. U bilo kojem trenutku, od 75 do 90 odsto glumaca su bez posla . To je velika brojka za bilo koju struku i generalno nema nikakve veze s time koliko si talentovan ili voljan za rad. Za uspješan rad u struci ti treba i malo sreće, dobar „tajming“ i upornost. Uspjeh u školi ili prolaz na akademiji ne garantuje uspjeh na tržištu rada.
Razgovarala: Anđelka Đurić
Foto: Dejan Đurković