Sedamnaeste godine trećeg milenijuma četiri su značajna jubileja stvaralaca i dramskih protagonista koji su svojim bićem utemeljeni u areal južnoslovenskog kazališta. U godini kada se organizuju “XXXIV Susreti pozorišta / kazališta” u Brčkom je 110, odnosno 30 godina glumca, reditelja i dramskog (ko)autora Safeta Pašalića (1907 – 1987), zatim vijek Mehmedalije Maka Dizdara (1917 – 1971) pjesnika čije su poeme adaptirane na kazališnim bosanskohercegovačkim scnama, pa 85, odnosno 20 godina Alije Isakovića (1932 – 1997), i na koncu pola vijeka odsmrti Vladana Desnice (1905 – 1967).
Čitavim svojim bićem Safet Pašalić je pripadao teatru. Bio je i producent, i glumac, i reditelj, i (ko)autor, i adaptator dramskih djela. Pored kazališta angažman Safeta Pašalića je bio vidan i u drugim granama scenskih umjetnosti. Tako je igrao u velikom broju radio drama, a bio je angažovan i u televizijskim dramskim i filmskim ostvarenjima.
U glumačkom angažmanu Safet Pašalić je pored toga što je igrao na scenama putujućih pozorišnih družina koje su gostovale u Brčkom te bio član mnogih profesionalnih teatara, kao što su: Narodno pozorište Vardarske banovine ”Kralj Aleksandar I” u Skoplju, Narodno pozorište Zetske banovine na Cetinju, Narodno pozorište Vrbaske banovine Banja Luka, kao i Narodno pozorište Dunavske banovine u Novom Sadu. Poslije toga dolaze angažmani i rad u sarajevskom Narodnom pozorištu, te Malom pozorištu, odnosno Kamernom teatru 55 u Sarajevu i Narodnom pozorištu u Mostaru.
Producentski angažman Safeta Pašalića veže se za njegovo djelovanje u Oblasnom Narodnom pozorištu u Mostaru, čiji je i jedan od osnivača. Uz posao producenta u mostarskom teatru Safet Pašalić potpisuje i režije šest komada (”Narodni poslanik”, ”Noć u Globokom, odrpanci”, ”U agoniji”, ”Tuđe dijete”, ”Vatra i pepeo” i ”Zona Zamfirova”).
Autorstvo dramskih tekstova Safeta Pašalića je, zapravo, koautorstvo sa Miodragom Žalicom. Zajedno su napisali tri dramska teksta, i to: „Rt prema mjesečini”, koji je svoju premijeru imao 8. maja / svibnja 1958. godine u sarajevskom Narodnom pozorištu, zatim ”Glumci i rode” premijerno izvedene u NP Zenica i NP Mostar i „Sviće ugašeni dan” koje je u sezoni 1962/1963. godine premijerno izvedeno na scenama tri teatra (sarajevsko Narodno pozorište, Narodno pozorište Bosanske krajine Banja Luka i Pozorište Prijedor).
Zajedno sa Miodragom Žalicom Safet Pašalić je uradio i adaptaciju za predstave ”Bihorci” nastalu po tekstu Ćamila Sijarića, a premijerno izvedenu u produkciji sarajevskog Narodnog pozorišta. Takođe, autor je i libreta za balet ”Grozdani kikot” rađenog po romanu Hamze Hume.
U svojoj mnogostrukoj kazališnoj aktivnosti, ipak, Safet Pašalić je najupečatljiviji utisak ostavio kao glumac. Počeo je u putujućim pozorišnim družinama koje su posjećivale Brčko (Povlašteno pozorište Miše Miloševića, povlašteno pozorište za Savsku banovinu), da bi nastavio u prestižnim banovinskim pozorištima koja su u razdoblju između 1930. i 1940-te godine u južnoslovenskom teatarskom sistemu predstavljala hijerarhijski drugi produkcijski nivo, poslije nacionalnih teatara, da bi nastavio u narodnim pozorištima koja su djelovala nakon 1945. godine.
Pored velikog broja gostovanja van matičnih scena, sa teatrima čiji je bio stalni član, Safet Pašalić je igrao i na mnogim festivalskim pozornicama. Sve ih je teško pomenuti, ali ono što je bitno, kada su u pitanju “Susreti kazališta / pozorišta” u Brčkom, važno je da je on učestvovao na ovom Festivalu dva puta, i to: 1974. godine sa komadom ”Kuća oplakana” Rodoljuba Čolakovića i, naredne, 1975. godine sa predstavom ”Zvono za našeg profesora”.
Komunikacija Safeta Pašalića sa radio slušaocima, kao i ljubiteljima filma i televizijskim gledaocima doprinijela je da se ovaj stvaralac u svojoj mnogostrukosti ostvari kroz scensku cjelinu onoga što čini ili bi trebalo da predstavlja angažman jednog glumca koji plijeni svojom radoznalošću i željom za novim i novim spoznajama kako umjetničkim, tako i širim društveno konotativnim.
Kreativna poetika mnoštva scenskih iskaza i angažman Safeta Pašalića determinišu sadržaji kroz jedanaest putujućih pozorišnih trupa, odnosno banovinskih, odnosno narodnih pozorišta na području, gotovo, cjelokupnog južnoslovenskog areala. Takođe, njih određuju i 53 godine aktivnog angažmana na različitim scenama i 50 premijernih izvedbi u putujućim pozorišnim družinama, odnosno 213 premijera u institucionalnim teatrima južnoslovenskog teatarskog sistema. Dopunjuju ih i Pašalićevi sadržaji radija, filma i televizije.
Scenska poetika Safeta Pašalića u svojoj cjelovitosti je uvijek bila obilježena pronalaženjem i tumačenjem pravih riječi i gesti, kao i težnji za postizanjem onog sadržanog i kreativnog u uskom tekstualnom okviru, a širokom prostoru scenskog djelovanja i ispoljavanja.
Iako po osnovnoj vokaciji poeta Mak Dizdar je određeno mjesto imao i na kazališnim bosanskohercegovačkim scenama. Njegova poetska riječ je pretočena u scenski jezik na pozornicama sarajevskog i mostarskog Narodnog pozorišta, zatim zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta, kao i na pozornicama dva sarajevska teatra (Kamerni teatar 55 i SARTR), kao i Mostarskog teatra mladih. Počelo je to davne 1971. godine kada je njegova najpoznatija poetska kreacija ”Kameni spavač” izvedena kao scensko prikazanje na pozornici sarajevske Kuće na Obali.
Poslije izvedbe u najvećem bosanskohercegovačkom pozorištu slijedile su dalje izvedbe rađene po djelu Maka Dizdara u: Narodnom pozorištu Mostar (”Ase”), Kamernom teatru 55 (”Krinovi”), i BNP Zenica (”Kameni spavač”). Najviše je Dizdarova poezija scenski upriličena na sceni SARTR-a dva puta (”Od kamen” i ”Modrorječje”) i Mostarskom teatru mladih, tri puta (”Snoviđenja Kosarina”, ”Zapis o zemlji” i ”Poruka”).
Scenski priređivači poezije Maka Dizdara dovode njegovu pisanu riječ u istovremeno intuitivne i pažljivo kazane i mišljenje realacije sa kazališnim doživljavaocem što formira njeno trajanje u jednoj formi iskaza koja je živa i specifična, a koja se ne miri sa zatečenošću stanja u umjetnosti i društvu.
Jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih dramskih stvaralaca, Alija Isaković, nije poslije 2002. godine, odnosno godine kada je obilježavana njegova sedamdestegodišnjica rođenja, nigdje igran na BH sceni, osim jednom u NP Tuzla (predstava ”To”). Scenska tišina je prekrila i inscenacije ovog autora. Pored komada ”To”, na scenama narodnih pozorišta u Mostaru, Zenici, Tuzli i Sarajevu, kao i Kamernog teatra 55 postavljeni su komadi: ”Alija Alijagić”, ”Dodir, ”Generalijum” i ”Hasanaginica”. Igrana su tri puta djela Alije Isakovića i na Susretima pozorišta / kazališta u Brčkom. Još 1982. godine igrana je predstava ”Hasanaginica” u produkciji mostarskog Narodnog pozorišta. Potom, 1984. godine, predstava ”To” u produkciji sarajevskog Kamernog teatra 55. Poseban utisak na Susretima pozorišta je ostavila predstava pod istim naslovom i rađena od strane istog producenta 2003. godine.
I zadnji u kvartetu autora koji su predstavljeni na XXXIV Susretima pozorišta / kazališta u Brčkom je Vladan Desnica. Iako je ovaj autor po svojoj osnovnoj vokaciji romanopisac, novelist i pjesnik ipak je za scenski prostor značajan kao autor dramatizovanog romana ”Proljeća Ivana Galeba” te drame ”Ljestve Jakovljeve”. Dramatizacija”Proljeća Ivana Galeba” igrana je 1990. godine u produkciji tadašnjeg zeničkog Narodnog pozorišta i u režiji Branka Brezovca, kao jedina predstava izvedena u BH institucionalnim kazalištima kada je u pitanju Vladan Desnica. Predstava ”Ljestve Jakovljeve”, u produkciji jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, premijerno je izvedena u sezoni 1960/1961.,, a monodrama ”Desnica: igra proljeća i smrti” po motivima romana ”Proljeća Ivana Galeba” u produkciji zadarskog ”Teatra Verdi”, nastala u sezoni 2006/2007. Prva je izvedena na MESSu, a druga na XV TKT-festu u Tuzli.
Inače, roman ”Proljeća Ivana Galeba” tretira jednu konstantnu borbu između života i smrti na javi. Poseban dojam u dramatizaciji predstavlja pokazana želja za životom koja je upitna u ličnom propitivanju samog Vladana Desnice. To je, zapravo, jedno introspektivno putovanje unutar sebe, odnosno unutar autora samog, kako ga on na početku i naziva – ”irealni dnevnik”. Scenske insenacije komada Vladana Desnice su, zapravo, pokušaj da se progovori o smutnjama, o dilemama, o egzistencijalnim pitanjima čovjeka i pojedinca u savremenim okolnostima.
I ovih malo pokazanih izvedbi po djelima Vladana Desnice na profesionalnim bosanskohercegovačkim kazališnim scenama pokazali su jedan veoma uspješan umjetnički i društveni proizvod koji afirmiše djelo ovog autora. Scenske izvedbe daju jedan novi izgled i jedno novo ruho djelu Vladana Desnice.
Poetika četiri kazališna autora (Pašalića, Dizdara, Isakovića i Desnice,) koji u godini održavanja XXXIV Susreta pozorišta / kazališta u Brčkom obilježavaju različite jubileje, je prepoznatljiva i samorodna. Izuzetno zanimljivi rukopisi sve četvorice autora neće promaći onome ko gleda iz zainteresovane i vrijednosne perspektive. Neće promaći ni koncepcijski zaokreti, kao i iskoraci kojima sva četvorica iznova preispituju stanje i odnose, relacije i postojanje. Sve to ima svoju nadogradnju u novim i novim umrežavanjima između sve četvorice dramskih djelatnika protkanim polemičkim i intrigantnim pitanjima.
Pišu: Srdjan Vukadinović, Jakov Amidžić