Pink Moon je postapokaliptično – apokaliptična, antiutopijska priča epskih proporcija, smještena unutar kafkijanskog sistema koji melje posljednje ostatke ljudskog roda. Žanrovski, to je postdramska rock opera s elementima psihodeličnog westerna, piratske pustolovine, trash horrora, space opere i gomilom pop-kulturnih referenci. Također, to je i hronika raspada prosječne patrijarhalne porodice kasnog socijalizma i društveno angažovana priča o generaciji u potrazi za alternativnim načinom života u postratnom tranzicijskom društvu.“ Tako svoj izuzetno atraktivni, vispreni i pažljivo upakiran kazališni projekt, „Pink Moon“ opisuju sami autori – Dario Bevanda, pisac i dramaturg i Saša Peševski, redatelj predstave odigrane četvrte večeri XXXVI Susreta profesionalnih pozorišta/kazališta u Brčkom. Isto to čut ćemo i na samom početku komada, Zlatan Školjić u roli Muhameda Muhe izriče to gotovo u jednom dahu, skida nam koprenu koja nam, zbog vlastite komocije i lijenosti da se prepustimo dražima teatarske magije i iluzije i prozremo što se iza nje, u dubini igre koju pratimo, skriva, pa kaže: „Vrijeme i mjesto radnje – bliska budućnost, postapokaliptična i apokaliptična zemlje. Nakon Trećeg svjetskog rata i razorne epidemije kanibalističkog virusa tajnovita Korporacija ovladava svijetom… lagodan život imaju samo oni koji rade za Korporaciju, ostali žive u bijedi. Devastiranim gradovima haraju motorističke bande, a zbog klimatskih promjena kiša ne prestaje padati. This is the way the world ends.“
„Pink Moon“ praizveden je sredinom siječnja u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, obišao je već nekoliko festivala, na Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici stručni žiri ocijenio je da je to najbolji domaći dramski tekst izveden na festivalu, novinarski žiri smatrao je da je to najbolja predstava. Boris Pekić svojedobno je zapisao: „U početku umetnosti, dok je ova još nešto značila, priče su umeli i smeli pripovedati proroci i sveštenici hramova. One su tada poticale od bogova. Bile su poruke u Reč uklesane. Večne, nepromenljive, određivale su život ljudi. Kad bogovi zaćutaše, proroci i sveštenici su još neko vreme u njihovo ime zborili. Ali, priče više nisu imale silu sudbine. Postale su lažne, premda su izvesne čari, od laži koja se zadržala, načinili umetnost pripovedanja.“ Na tom tragu pratim nastanak ove kazališne storije – mogao bih je bez zadrške nazvati predstava generacije – njeni autori i protagonisti slijede taj put drevnih rituala i mitova, oni su novi žreci novoga doba, sudbine i kobi što nam ih žele ispripovjediti nalik su našim životima i sudbinama, samo to nismo, bez njihove pomoći, u stanju prepoznati, osvijestiti taj trenutak u kojem živimo, zguliti krinke kojima se skrivamo i krenuti u neko novo sutra. Predstava jest zamišljena kao hibridna kazališna forma, recimo rock ili space opera, njenim venama proteći će mnoge iluzije, asocijacije i reference popularne kulture, filma i glazbe uglavnom one s trash – predznakom: tu su „Ratovi zvijezda“, njihovi junaci i anti-junaci, džedaji i sila tamne strane, opustošeni predjeli kafkijanskog suzvučja kojima tumara Mad Max, uzbudljiva i nesvakidašnja poetika jednog Tarantina, poput „Pulp Fiction“, potresan glazbeni doživljaj kao što je rock opera „Thommy“ – moćan je to i vrlo vješto složen mozaik i koloplet duhovitih scenskih rješenja, redateljskih postupaka i glumačkih kreacija sadranih u dva paralelna toka kojima se kreće predstava. Na prvoj razini riječ je o skupini mladih, ili ne više tako mladih ljudi, pratimo njihov život, snove, patnju, sreću i bol, dakle njihovu ličnu dramu u kojoj nije teško, ako se bar malo potrudimo, prepoznati sebe. Druga razina donosi ono što ih trenutno zaokuplja, pripremaju se za originalnu rock operu, dorađuju i dopisuju nove scene i prizore, dodaju nova lica, oni bi trebali biti glavni nosioci tog projekta, bit će to njihov veliki iskorak u svijet teatra, umjetnosti, snoviđenja i iluzije kojom su opčinjeni, tim iskorakom oni će postati netko, iskočit će iz sumorne svakodnevice, zablistati, konačno osvojiti svojih „pet minuta slave“, postati bar u tim trenucima pobjednici, zavladati nekim novim prostorima slobode i ostvarenog sna. Avaj, to se ne događa, kao i svaka opsjena i ova je kratka daha.
Tri glumca: Zlatan Školjić, Adis Mehanović i Benjamin Bajramović, uz jednu glumicu, Dinu Mušanović, bravurozno nas vode tim putevima vlastitog odrastanja i doživljaja svijeta koji je sve samo ne ono što oni možda žele – a ne žele ništa drugo do čovjeka dostojan život. Dragocjen je to novi dramski rukopis mladoga autora, vrlo rafinirano i iznijansirano režiran, odlično odigran, itekako potreban u bosanskohercegovačkom pozorištu.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković