U predstavi “Sve se nekako preživi osim smrti”, Ljubica Ostojić (autor) i Dino Mustafić (režija), nas vode u jednu sarajevsku porodicu.
Vi igrate složan lik lik Emilije oko koga se plete cijela priča. Kakav je Vaš pristup tom cijelom komadu i na koji način se on proteže kroz cijelu predstavu?
Moj lik je tačno ta jedna osovina, tačka na kojoj se sve lomi baš zato što je žena ta koja nosi cijelu porodicu na leđima. Zanimljivo je gledati iz perspektive sredovječne osobe. Nekako kad staneš, zapitaš se kako sve prođe i šta te zapravo još čeka. Da li te čeka ono što si već vidio da je prošlo kod tvojih roditelja. U svakom slučaju je bilo vrlo zanimljivo i lijepo raditi ovu predstavu jer je to bio jedan istraživački rad.
U predstavi je historija grada, vremena jedne porodice, ali i onoga gdje smo danas. Koliko to danas u predstavi korespondira sa onim što je bilo? Koliko je ono što danas živimo, u stvari, posljedica onoga što nam se dogodilo?
Naravno da jeste posljedica. Sve ono što je bilo utiče na ono što smo danas. Tako da je neminovan uticaj onoga šta smo i kako preživjeli.
Da li je poetski tekst Ljubice Ostojić pogodan za igranje?
Da, pogodan je što ste mogli vidjeti i sami večeras. Svi smo zajedno pleli priču. Sarađivali su i glumci, i Dino i Ljubica. Svi smo je zajedno tkali i unosili živote u svoje likove.
Koliko ima Ejle u liku Emilije?
Ejle ima u svakoj mojoj ulozi. Vi ste prvo vi, ličnost, pa onda u datoj situaciji ono što igrate. Tako da nemoguće je ne biti Vas u bilo kojoj ulozi jer ste Vi baza.
U ovoj ulozi je više uloga. Igrate suprugu, kćerku, majku …
Pa i u životu svi mi igramo više uloga. Ulogu majke, žene, prijateljice, kćerke. Zato i jeste Emilija okosnica svega. Ona je ta koja je razapeta između svih njih u sredini. Međutim, čovjek tek tada shvati da se ne treba previše davati. Ljubavi treba davati, ali ne treba se od života praviti teret. Treba pustiti neke stvari da idu kako idu. Jer mi ne možemo promijeniti neke stvari. A najčešće su majke te koje bi da kontrolišu sve, da utiču na sve što se dešava. To je nemoguće.
U predstavi se kaže u jednom momentu da život opet može biti lijep. Da li je to poruka ove predstave?
Poruka ima više i mislim da je najljepše da svako za sebe izvuče poruku koja mu najviše odgovara. Mislim da je to i u životu najpoštenije. Uzmi ono što ti se sviđa.
Predstavu ste igrali u Sarajevu, Zenici, Podgorici, evo sad i u Brčkom.
Predstava je vrlo mlada i odigrali smo je sedam–osam puta. Reakcije su bile odlične i u Podgorici i Zenici, kao i ovdje večeras. Međutim, u Sarajevu ju je vrlo posebno igrati. Čini mi se da svaki puta kada je igramo u Sarajevu kao da pjevamo uspavanku.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović