Ovogodišnje “XXXIV regionalne susrete pozorišta/ kazališta BiH” u Brčkom, u takmičarskom dijelu festivala, otvorila je predstava „Sve se nekako preživi osim smrti“, Narodnog pozorišta Sarajevo. Dojmljiv, neposredan, sugestivan i emocionalno- komunikacijski univerzaliziran tekst uradila je Ljubica Ostojić, a čvrstu, kompaktnu i uvjerljivu režiju potpisuje Dino Mustafić. Nakon predstave je upriličen Okrugli stol kojeg je moderirao Dževdet Tuzlić, a u diskusiji su učešće uzeli glumci iz predstave, prisutna publika i teatarski djelatnici.
Neuvijena priča o Sarajavu gdje se pronalazi svako koga je napao rat.
Predstava „Sve se nekako preživi osim smrti“, govori o Sarajevu i njegovom otvorenom, neuvijenom, ponekad ironično- tragičnom pogledu na sebe, uz jasnu poruku o potrebi neke nove, bolje i sretnije budućnosti, a reditelj Mustafić je, govoreći o predstavi, kazao da predstava, ljubav prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine izražava upravo na taj način, ”prepoznatljivim duhom”, porugom, štosom i negacijom. Opšti je dojam da je publika u Brčkom ipak, predstavu primila toplo, neposredno i sa neskrivenom empatijom.
U epicentru radnje predstave je Sarajevo u pozadini jedne disperzirane sarajevske porodice koja živi svoj život koja ima svoje gubitke, probleme, prisutnosti i odsutnosti, vijek trajanja, i dok jedni dolaze drugi odlaze, tako da iako je tekst ponekad išao više i širinu nego u dubinu zbivanja, radnja predstave je držana u ritmu tokom cijelog igranja na sceni. I sam Mustafić se slaže da ovo priča o „osjećanju Sarajeva danas”.
Predstava otvara niz političkih, socijalnih i egzistencijalnih problema na univerzalan način.
Dr. Almir Bašović, selektor: “Mislim da smo svjesni da živimo u nekom vremenu krize i uvijek je u tom vremenu umjetnost, zapravo, postavljala pitanja o svom mjestu u društvu, u kulturi. Pozorište pogotovo je u takvim epohama okrenuto samo sebi jer ne postoji neki konsenzus vanjske stvarnosti, istine, ljepote, i svih onih vrijednosti koje jedno društvo čine društvom. I zato sam se odlučio da moto “Susreta” u Brčkom bude “Grad u teatru, teatar u gradu”, jer je od svojih početaka pozorište neodovojivo od fenomena grada. To su u oba slučaja ambijenti koji žive od razgovora, dijaloga, susreta, različitih pogleda, različitih mogućnosti. Što se tiče ove predstave mislim da se ona jako lijepo uklapa u ovaj okvir, u ovaj moto, jer je to, zapravo, jedna poetska drama koja govori o Sarajevu, o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti…”
Kaća Dorić, koja u predstavi glumi lik mame : “Mislim da je i ovdje opet nekako, polazište od glumca. Pa sve onda ide dalje, jastuk, i sva ta druga sredstva scene, tako da je bilo lijepo i da je bilo uživanje raditi sa ovom ekipom predstave „Sve se nekako preživi osim smrti“, sa Dinom i sa svim tim što je pred nas bilo stavljeno, sve to sa čim je trebalo raditi. U suštini, ipak je prvo glumac, pa sve onda ovo dalje. I to je, nekako dio našeg posla, neko uživanje, ja bih tako rekla, raditi na ovoj predstavi”.
Mirjana Đapo, književnica, članica Društva pisaca BiH i Udruženja književnika Srbije, penzionisana profesorica srpskog jezika i književnosti: “Tekst Ostojićke je dobar. Mislim da je malo nezahvalan, na svim mestima, za dramsko izvodjenje, zato što je imao neku svoju širinu. Možda je ona, kažem to iskreno, možda previše mesa zahvatila. Ja bih više volela da se išlo u dubinu nego u širinu, jer je ovde dosta tema pokrenuto, i to vrlo značajnih tema sa snažnom simbolikom, jer sve je to neverovatno aktuelno…”
Ratko Orozović, reditelj, pisac i kritičar: “Ova predstava Mustafića je bila dosta teška. Ja ga malo drukčije vidim u odnosu na njegove ranije predstave jer sam dosta i pisao o njima. Mislim da je ovo, koliko drama, toliko i monodrama svakog junaka posebno jer ta njihova iskakanja u jednom trenutku, su i mali monodramski tekstovi koje su govorili. Sa dosta sadržaja, sa dosta poruke. Kao rođeni Sarajlija ja sam prepoznao da je to to, slika tog Sarajeva koga ja volim i u njemu sam preživio taj neki rat, a najbolja moja režija je to što sam ostao živ u Sarajevu…”
Nikola Šimić, književnik, kritičar i novinar:”Iskreno me predstava iznenadila do kraja; i modernošću i toliko je dala asocijacija koje sam ja doživio kao jedne krhotine. Krhotine za koje jednostvno pomisliš da će sve to otići, neće se skupit u jednu priču. Poanta na kraju je jedan lik od svih likova koji ostaje pamtljiv, ostaje bolan, ostaje težak- pamti se Sarajevo. Ovo je po meni (pratim kazališta, pozorišta, bio sam svugdje) najljepša istina da je jedan grad postao neupitni lik, Svi drugi glumci su toliko toga dali, a najviše duše da taj grad progovori. I dojma sam sasvim suprotno o rečenom tekstu, a to je da je ovaj autor imao izuzetno težak posao stvarajući ovaj tekst …”
Piše: Suvad Alagić