U ulozi nastavnice biologije Kristine, glumica Nikolina Friganović donosi na scenu lik žene koja se naizgled povlači pred svijetom, ali u sebi vodi tihu, upornu borbu za smisao, dostojanstvo i pravo da konačno progovori. Njena Kristina, zarobljena između razuma i emocije, stvarnog i željenog života, trpi sistem koji je potire i brak koji je guši, sve dok u jednom eksplozivnom trenutku ne otkrije da ispod te tišine godinama ključa snaga, tuga i neostvarena potreba za slobodom.
Kristina je nastavnica biologije, ali u ovom svijetu škole i formalnosti ona otkriva mnogo više od svoje profesije. Kako ste Vi doživjeli njen unutrašnji svijet? Da li je više racionalna, emotivna, ili negdje između?
Ovaj lik je neko ko se bori za svoj opstanak, za neku svoju poziciju u školi, za neku svoju poziciju u životu. Ono što ona živi sigurno nije ono što je željela. Tako da tu imamo dva plana – emocionalni i taj racionalni, taj neki, uslovno rečeno, praktični dio. Ona se, na neki način, razlikuje od samog originala, jer smo mi u adaptaciji za scenu uveli neke nove momente. Ta žena je, u suštini, nezadovoljna svojim životom – i statusom u školi, i bračnim statusom. Vjerovatno su tu mnoge neostvarene ambicije, tako da je ona u stalnom raskoraku između onoga što svi očekujemo u životu i onoga što nam se, zapravo, dešava.
Čini se da je Kristina jedna od rijetkih likova koji pokušavaju sačuvati neku vrstu dostojanstva. Da li ste je gradili kao borca ili kao osobu koja se povlači pred apsurdom sistema?
Ne mogu da kažem da je borac, ali ona je neko koji ide sigurno u sistemu. Njena unutrašnja borba postoji, ali njen karakter nije dovoljno snažan da bude borac na pravi način. Ona ni u svojoj kući ne može da se izbori za neku vrstu ravnopravnosti jer, kao što vidimo u predstavi, njen suprug Savo je dominantni lik. U samom kraju se vidi da je ona žena koja ima života i snage, ali nije se usudila da iskoristi to i da zaštiti sebe i ono što želi.
Volite li raditi s likovima koji nisu jednostavni ni crno-bijeli. Gdje ste u Kristini pronašli te nijanse koje je čine zanimljivom za igranje?
Ja mislim da je ovo lik poslastice za svakog glumca. Nudi zanimljivu lepezu različitih postupaka – kako možete da je njansirate, da je bojite. Nudi bogat prostor za neku glumačku kreaciju. Uvijek volim da radim likove koji su daleko od mene, koji su plastični i bogati, koji nude sadržaj na kojem može da se radi.
Odnos Kristine i njenog muža u predstavi je prilično složen – on je agresivan, često je prekida, a ona ga uporno opravdava. Kako ste Vi čitali taj odnos – kao strah, naviku, ili možda potrebu da sačuva privid mira?
Ona je sigurno žena koja je napravila neku grešku u svom životu. Sve vrijeme živi u zabludi gdje samo sebe zavarava i ubjeđuje da je to ono što jeste. Nekako želi da se pred svijetom i pred sobom pokaže da njen suprug spada u intelektualnu elitu, što on to zaista nije.
Na kraju predstave Kristina konačno ‘puca’ – udara muža i kaže mu da ‘začepi’. Da li ste taj trenutak doživjeli kao njeno oslobođenje ili kao posljednji trzaj očaja žene koja je predugo šutjela?
Ja mislim da je to njeno pucanje i da ona prosto više nije mogla… jer niz okolnosti dovede do toga. Stvarno se sve dešava u jednom danu, niz okolnosti koje su tog dana zatekle i nju i kolege u školi vodi do pucanja. Ta žena je godinama nešto krila, trpila, živjela u nekoj maskaradi sa suprugom, tako da na kraju padaju maske i ona izlazi iz toga kao neko ko napokon kaže šta misli.
Kada biste mogli promijeniti nešto u njenom karakteru – da postane odlučnija, buntovnija, emotivnija – da li biste to učinili ili je baš ta mjera ono što je čini stvarnom?
Ja mislim da je to to, jer smo sa dramaturgom i rediteljem zajednički došli do ovoga. Bar u ovom konceptu kako je postavljeno, to je taj lik. Kada bi predstava imala drugačiji koncept, sigurno bi ta Kristina izgledala drugačije, ali u ovoj priči to je njena mjera.
Da li ste u radu na predstavi više razmišljali o pojedincu u sistemu ili o samom sistemu kroz pojedinca?
To je toliko povezano i isprepleteno. Gledali smo sa svih mogućih strana – kako pojedinac funkcioniše u sistemu, kako sistem utiče na pojedinca i šta sistem proizvodi, ne samo od pojedinca nego i od mase. To je kompleksno i zapetljano, i to je priča koja se ponavlja kroz istoriju – i, nažalost, ponavljat će se.
Razgovarao: Amar Husejnović