Mlada glumica Anđela Alavirević donijela je lik Suzane, najbolje drugarice glavne junakinje Jane, u predstavi „Sjaj zvezda na plafonu“, koja je sedme noći Internacionalnih teatarskih susreta svojom iskrenošću i emotivnom snagom ganula publiku do suza. Anđeli je ovo prvi profesionalni projekat, njeno pojavljivanje u ulozi Suzane predstavlja važan segment života – prijateljstvo u adolescenciji koje može biti stabilno, ali i prolazno, koje se mijenja ili prerasta.
Predstava nosi tešku životnu priču – borbu s opakom bolešću. Ovo je bila prva noć Susreta ove godine gdje smo mogli da vidimo suze kod gledalaca. Kako biste opisali značaj vaše uloge i sami proces pripreme za igranje u jednom ovako emotivnom djelu ?
Mislim da je to jedna izuzetno zanimljiva pozicija prilikom odrastanja koju neko može da ima – ta najbolja drugarica, to prijateljstvo i taj odnos koji u nekom trenutku života prerastamo. Kroz Suzanu i njen odnos sa glavnom junakinjom vidi se koliko neko može da nam bude blizak i važan u životu, a opet, zbog različitih okolnosti, može da dođe do toga da se jednostavno više ne razumemo i raziđemo. Mislim da je prikazano koliko je to u redu i koliko imamo prostor da nam se to desi.
Koliko je bilo izazovno igrati ovu ulogu, koja nosi veliku odgovornost jer je Suzana najbolja prijateljica glavnoj junakinji Jeni?
Meni je bilo jako zabavno i zanimljivo, koliko god da je bilo i emotivno teško. U ovoj predstavi se prepliću težina i emocija sa nekom lakoćom i životom koji vidimo na sceni. To je, zapravo, i poenta – da život teče dalje bez obzira na sve paralelne teške situacije koje nam se dešavaju. Bilo mi je i izazovno jer je ovo jedan od mojih prvih profesionalnih projekata. Naučila sam mnogo od cijele ekipe i od same teme. Puno sam naučila o odnosima, o odnosu sa majkom i o svim onim lijepim životnim stvarima kojih ponekad nismo svesni.
Suzana je lik koji balansira između društva i najbolje prijateljice. Koliko se to preslikava u stvarnom svijetu i koliko zaista imamo vremena za iskrene prijateljske odnose?
Čini se kao da sve manje i manje vremena imamo za to, ali mislim da suštinski, pravi i duboki iskreni odnosi i dalje postoje. Oni se baziraju na razgovoru, slušanju, podršci, emocijama, smehu i suzama. Možda deluje da toga više nema, ali ja stvarno verujem da postoji. Odnos koji njih dvije u predstavi imaju pokazuje da se neke stvari jednostavno osjećaju – ne moraju uvek da se izgovore. Mislim da je to vrlo prisutno i danas, samo možda na drugačiji način.
Pored toga što nemamo dovoljno vremena za druge, često zaboravimo i na sebe. Mnogi se trude da ispune tuđa očekivanja pri čemu gube autentičnost. Kako vi to vidite? Da li mislite da društvene mreže i savremeni način života dodatno otežavaju iskrenost i autentičnost?
Mislim da ljudi danas često pokušavaju da zadovolje tuđu percepciju – ono što mislimo da bi drugi željeli da vide kod nas, kako izgledamo ili se ponašamo. Svako to prepozna kod sebe. Uđemo u prostoriju i razmišljamo: „Kako bih voljela da me sada vide“, ali što češće prepoznajemo taj obrazac, lakše ćemo ga prestati ponavljati. To je jedino što nas može sputavati da budemo ono što jesmo. Sve to – društvene mreže, izgled i ponašanje može nas zatvoriti u kalup i spriječiti da budemo potpuno autentični.
Koju poruku Suzana šalje publici? Kako mislite da publika to doživljava, i da li mislite da će se gledaoci možda prepoznati u njenom liku i odnosu s Jenom – u tom prijateljstvu koje je puno topline, ali i tišine, razumijevanja bez riječi?
Mislim da Suzanina poruka jeste da je u redu ako neke stvari ne razumemo do kraja. Bitno je da, čak i kada ne razumemo, možemo jednostavno da budemo tu – da pružimo podršku i ljubav. Prijateljstvo je jedna od najljepših stvari koje čovjek može da daje i prima.
Nakon uloge Suzane, koji su vam planovi dalje? Da li već radite na novom projektu ili čekate da vrijeme donese nove prilike? Postoje li uloge ili žanrovi koje posebno želite istražiti?
Voljela bih da pustim vrijeme da pokaže svoje. Ima još mnogo toga što želim da istražim i glumački i privatno. Nekako vjerujem da su te dvije stvari povezane i da jedno vodi drugo. Tako da, pustiću da vreme pokaže šta će da se desi.
Razgovarao: Mirsad Zahirović