Predstava Mihael Kolhas Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda, u režiji Borisa Liješevića, otvorila je večerašnju scenu u Brčkom u ritmu gitare Kralja Čačka. Njegov izlazak na scenu prije svih, uz prve tonove glazbe uživo, postavio je ritam večeri, smireno, a istodobno napeto, kao oluja koju vidimo kako se približava. Tek kada se zastor podigao, shvatili smo da pred sobom imamo predstavu u kojoj ništa nije slučajno. Ni ton, ni pokret, ni tišina.
Od samog početka sve je izgledalo kao uigrana koreografija između glumaca i glazbe. Kralj Čačka, smješten u kutu scene, pratio je radnju u svakom pokretu. Njegova glazba nije bila pozadina, nego ravnopravan glumački partner. U jednom trenutku pojačava emociju, u drugom vodi ritam i naglašava preokrete, spajajući svijet stvarnog i poetskog. Ta simbioza glazbe i igre stvorila je poseban puls predstave.
Vojin Ćetković u ulozi Mihaela Kolhasa donosi lik čovjeka koji se ne miri s nepravdom, ali ne gubi razum. Njegov Kolhas je istrajan, pravedan i čist u svojim namjerama. On je čovjek koji zna svoj cilj i ne odustaje ni pred zidom ni pred smrću. U njegovu pogledu i govoru osjećala se ona rijetka vrsta tihe snage koja ne traži sažaljenje, nego razumijevanje. Uz njega briljiraju i ostali: Milena Vasić, Aleksej Bjelogrlić, Vojislav Brajović, Miodrag Dragičević, Miloš Samolov, Nikola Rakočević i Zoran Cvijanović. Ansambl koji djeluje kao jedno tijelo, iako svatko od njih nosi po nekoliko lica, epoha i karaktera.
Posebno fascinira lakoća s kojom prelaze iz jednog lika u drugi. Pred našim očima mijenjaju kostime, identitete, pa i epohe, a sve to djeluje prirodno. Kao da svijet doista ima slojeve koji se mogu svlačiti i oblačiti. Dragičevićev „Konj“ zaslužuje poseban aplauz. Glumiti životinju bez karikature, s punim dostojanstvom i uvjerljivošću, rijetko je umijeće.
Liješevićev koncept spaja povijesno i suvremeno kada se na sceni susreću Martin Luther i lik koji igra Counter Strike. Kostimi su jednostavni, ali promišljeni. Kombinacija redovničke odore i suvremene trenirke, renesanse i svakodnevice, prošlosti i današnjeg vremena u kojem se i dalje borimo za „pravdu po svom mjerilu“. U tim kontrastima otvara se pitanje koje predstava postavlja: ima li pravde kada svatko vjeruje da je baš on u pravu?
Scenografija je minimalistička, ali svaka promjena svjetla, vatre i dima nosi značenje. Vatra koja proždire i dim koji ostaje, simboli su unutarnjih lomova, ali i svijeta koji sagorijeva pod teretom osobne samopravednosti.
Na kraju su gledatelji ustali, a dvoranom je odjeknuo dug aplauz. Publika je bila pod dojmom, ali ne zbog spektakla, već zbog istine koju je prepoznala. „Mihael Kolhas“ predstava je o istrajnosti, o granicama slobode i o čovjeku koji ne pristaje na nepravdu ni kada sve izgubi. Ovo je predstava koju trebaju vidjeti svi. I oni koji tek traže svoj glas i oni koji misle da ga odavno imaju.
Piše: Ena Gluhaković