Uvijek igramo u čast Jagošu, a publika to prepozna i nagradi aplauzom

Četvrte festivalske večeri u Brčkom igrana je predstava „Ćelava pjevačica“ u izvedbi ansambla Centra za kulturu Tivat, koja je jedna od najnagrađivanijih predstava u regionu.

Moglo bi se na prvu reći da je publika odlično prihvatila ovu predstavu koju je režirao Jagoš Marković – predstavu kojom se, nažalost, oprostio od ovoga svijeta i dragog mu pozorišta, te za koju je dobio posljednju nagradu u životu.

Direktor Centra za kulturu Tivat, Goran Božović, potvrdio je da je „Ćelava pjevačica“ jedna od najnagrađivanijih predstava u njihovoj bogatoj produkciji, odnosno u opsežnom pozorišnom repertoaru Centra za kulturu Tivat. Kao što je istakao, u dosadašnjih 25 godina relizovali su više od 40 pozorišnih produkcija, a ova je do sada najbolja i sa najviše nagrada, na šta su itekako ponosni.

„Kuriozitet je i to da je ‘Ćelava pjevačica’ u našoj produkciji i najnagrađivanija predstava u istoriji crnogorskog pozorišta. Dakle, na dosadašnjih 12 takmičarskih festivala u regionu osvojeno je 35 nagrada. A nadam se da to nije kraj. Nadam se da ćemo uspješno proći i na budućim festivalskim učešćima koja slijede, a jedno od tih je i ovo u Brčkom. I ponosni smo i drago nam je da imamo priliku, što široj publici u regionu, prezentovati ovo remek djelo koje je posljednja predstava Jagoša Markovića. Testamentarna predstava, ne samo zato što je posljednja, već iz razloga što je on, kao da je znao, apsurdno, da je ovo kraj u ovom zemaljskom životnom ciklusu, nepogrješivo ugradio sebe u ovoj predstavi, a to mogu, gledajući ovu predstavu, procijeniti svi oni koji su ga poznavali. U predstavi, zaista, postoje trenuci koji asociraju na njega, do te mjere da su nas čak u Beogradu, kad smo igrali prvi put nakon njegovog odlaska, umjetnici pitali da li smo prerežirali neke dijelove u predstavi. Dakle, zaista je pečat Jagoša Markovića, ako možemo tako reći, oproštaj na najvišem mogućem nivou pozorišnog genija i čarobnjaka rediteljskog zanata u pozorišnoj djelatnosti“, kazao je Božović.

Marković je imao ogromnu strast prema svom poslu i poseban odnos sa glumcima.

„Imao je strast, imao je prvenstveno ljubav i imao je veru. A to koliko je on štitio i voleo glumce, to zna svako ko je imao sreću da radi sa njim. On je bio reditelj koji je bez problema svakog ponaosob, za tili čas, mogao da odvede, da dosegne sam vrh. To je bio takav čovek i to je bio takav reditelj. I što se mene tiče, vreme se u pozorištu meri od Jagoša do Jagoša“, rekla je glumica Sandra Bugarski.

Glumac Branko Vidaković, dodao je da mu je bilo zadovoljstvo da se druži sa Jagošem, da ga zna. Kako je kazao, bio je u dobrom smislu pozorišni mangup i kad krene da mu radi mašta, a to je bilo često, onda tu nije bilo kraja, to je bilo fantastično.

„Umeo je da pridobije glumce za svoju priču. Uvek je dolazio spreman, bio perfektan, što je odlika velikih reditelja, posebno da napravi zaveru među svojim glumcima, da ih ubedi. I onda smo nepobedivi, protiv celog sveta ako treba. A to je on umeo, da sastavi priču tako da ga glumci slede bez pogovora“, naglasio je Vidaković.

Olga Odanović, koja se, kako je rekla, sa Jagošem znala od treće godine Akademije, o njemu ističe da je bio pozorište sam po sebi, veliki ljubitelj pozorišta.

„I tu ljubav je prenosio na glumce. Imao je, naravno, glumce sa kojima je jako volio da radi. Između ostalog, to je ovih šestoro ljudi koji su u ‘Ćelavoj pevačici’. Mi smo pre svega i njegovi prijatelji i dosta dobro se znamo i osećamo. I nije morao uvek sve da kaže, mi znamo šta hoće i šta misli. On je bio vanserijski čovek pre svega, pa onda reditelj. Po meni, ne postoji danas reditelj koji je imao tu moć da vas ubedi u nešto što vi apsolutno ne verujete da možete. On vas ubedi da možete. Ja nisam radila s takvim rediteljima koji imaju tu magiju i tu moć i tu ljubav. Rad na ‘Ćelavoj pevačici’ je bio pun ljubavi. Ova predstava je puna ljubavi. To jeste komedija, apsurda, granica negdje između komedije i tragedije, ali pre svega bila je ljubav. Jagoš je bio ljubav. I tu ljubav prenosi na nas. Neverovatan je bio. To je bila neverovatna energija i Jagoš je sa svojih 57 godina, kad nas je napustio, ja mislim, preživeo jedno šest života“, riječi su glumice Odanović.

Govoreći o samom procesu rada na predstavi, glumci iz Beograda istakli su da im je najteži izazov bio savladavanje jezika – nečega za šta su verovali da već poznaju i razumeju. Ispostavilo se, međutim, da je to zahtevalo veliki trud i posvećenost, jer je podrazumevalo potpunu transformaciju. S druge strane, dolazak na večernje probe kod Jagoša, istakli su, bio je istinska radost. „To je bila jedna velika, divna poslastica za sve ljubitelje pozorišta, a naročito za mlade glumce koji, nažalost, nisu imali privilegiju da rade s njim.”

Prema riječima direktora Božovića, specifikum ove interpretacije „Ćelave pevačice“ jeste u tome što je ona i jezički prevedena na bokeški dijelekat, ali i kulturološki potpuno trasponovana iz Londona u Boku Kotorsku.

„I na sjajan način prikazuje tu učmalost života i te ustajale odnose, te odnose bez odnosa, odnose bez ljubavi i te besmislene repeticije iz dan u dan, pokušaj opet nekog razumijevanja tog odnosa, pronalaženja smisla u tome i opet ponovno gubljenja u svom tom apsurdu. Ali opet, apsurd jeste neizostavan dio života, onako, bez apsurda život ne bi bio potpun na neki način, ali što ga bolje razumijemo, lakše će nam pasti. U suštini, Jagoš je našao dobru formulu, uz, naravno, izvanredan prevod Nevena Staničića, ovaj bokeški dijelekat i prevođenje priče u bokeški kontekst. Jagoš je našao odličnu formulu da opet na originalan način prikaže teatar apsurda. Teatar apsurda, odnosno antidrama, nije baš popularna pozorišna forma što se tiče publike, ali evo uspjeli smo prikazati apsurd života na specifičan način, a opet doprijeti do šire publike da mogu da na neki način razumiju sve što se tu dešava“, pojasnio je Božović.

Odanović je mišljenja da pozorište ne može da mijenja svijet, ali može da mijenja neke stvari u životu, kao što je rekao Vidaković, da pročišćava ljude, čime je uloga pozorišta obavljena. Zaključili su da je katarza jako važna u životu, ali i u pozorištu.

 

Piše: Sanita Jerković-Ibrahimović