U režiji Radoslava Milenkovića, „Tango“ – komad poljskog klasika apsurda – otvara pitanja granica slobode, porodičnih odnosa i gubitka moralnih vrijednosti u svijetu koji se urušava pod težinom vlastite banalnosti. U središtu predstave nalazi se lik Evgenija, priprostog, ali simbolički presudnog čovjeka, kojeg tumači glumac Milenko Iliktarević. Nakon izvedbe, razgovarali smo s njim o ulozi, procesu rada i porukama koje predstava donosi.
Mogli bismo krenuti od Vaše uloge. Sam naslov predstave već otvara brojna značenja, a sam kraj, onaj posljednji ples, zapravo i razotkriva simboliku naslova. U tom završnom momentu vidimo pobjedu banalnosti nad idejom, svijet koji popušta pred trivijalnim idealima. Šta je Vas konkretno privuklo u ovoj ulozi i gdje ste se najviše prepoznali?
Privukla me najviše ta pobuna koju ujak pokušava da sprovede sa svojim rođakom kako bi promijenio svijet, da svijet ponovo „sjedne uspravno“ i da se više ne grbi. Premda je uloga kontradiktorna, jer on na kraju ipak pristane da igra tango sa Vlasti, sa svima onima koji su moćnici i koji tlače obične ljude. To je ono zrno u liku koje mi je pomoglo da ga izgradim. Na početku sam ga pokušao prikazati kao zatvorenog, natmurenog, čovjeka koji trpi i ćuti, a to se vidi i na sceni. U prvoj trećini predstave on gotovo ne progovara, sve do monologa u kojem nagovara Artura na pobunu. Mislim da ga je baš ta neuspjela pobuna i dovela do toga da postane saveznik s Vlasti.
Vaš lik u jednom dijelu predstave djeluje gotovo sporedno, ali se na kraju ispostavlja da nosi ključnu ulogu u preokretu. Koje su Vam bile najveće poteškoće tokom procesa prilagođavanja ovom liku?
Najveći izazov bio je u tome što sam želio istovremeno da uđem i u emociju i u tekst i u lik. Znao sam da to ne ide, ali sam brzao, pa nisam na vrijeme savladao tekst. U jednom trenutku sam se bio i izgubio u svim tim previranjima među likovima na sceni. Međutim, strpljivim radom, kako smo napredovali i dublje ulazili u materiju, postajalo je sve lakše. Danas se jasno vidi razvoj lika, od čovjeka koji ćuti i trpi, preko pobunjenika, do onoga koji preuzima vlast i na kraju postaje poltron.
Kroz saradnju s rediteljem Radoslavom Milenkovićem, koliko ste imali slobode u građenju lika, a koliko je postojao unaprijed zadani autorski okvir?
Rekao bih da je to bilo pola–pola. Dopuštao nam je slobodu da sami osmislimo određene mizanscenske pokrete, da donesemo monologe na scenu gotovo gotove, a on bi ih potom korigovao. Budući da je ovaj tekst radio već nekoliko puta, znao ga je ‘u dušu’, pa smo mu se s povjerenjem prepustili. Do sada je napravio nekoliko odličnih predstava i vjerovali smo da će i ova biti uspješna. Iako bih možda volio da su pojedini monolozi kraći, publika je večeras sjajno pratila predstavu.
Predstava donosi snažnu društvenu kritiku koja se provlači kroz sve slojeve priče. Kako publika reaguje na „Tango“? Da li se reakcije razlikuju od mjesta do mjesta?
Reakcije su različite. Igrali smo predstavu u Tuzli i na gostovanjima i svaka publika reaguje na svoj način. Večeras je publika bila mirnija i tiša, dok se u nekim gradovima više smiju, vjerovatno zato što nas poznaju i znaju naš repertoar. Tada ima više smijeha i živosti. Ovdje je bilo mirnije, ali jednako pažljivo.
Bili ste i u umjetničkim i u rukovodećim ulogama. Koliko Vam je iskustvo upravljanja pozorištem pomoglo da steknete širu sliku i dublje razumijevanje teatra kao organizma?
Bio sam devet godina upravnik Narodnog pozorišta Tuzla, a paralelno sam i glumio. To iskustvo mi je pomoglo da razumijem kroz kakve sve peripetije prolaze rukovodioci, od direktora i umjetničkih vođa do tehničara i scenografa. Teško je držati na okupu 30 ili 50 ljudi bez trzavica, jer je scena živ organizam. Dovoljno je da nešto ne ide kako treba i lako dođe do tenzija. Sve to me naučilo da je dobra organizacija pola svakog posla, bilo da je riječ o glumi, rekviziti, scenografiji ili budžetu.
S obzirom na bogato iskustvo, šta biste poručili mlađim generacijama glumaca koji tek ulaze u svijet teatra?
Uvijek govorim da je 99 % rada, a samo 1 % talenta. Uspjeh dolazi jedino kroz upornost i trud. Bez toga nema ničega.
Razgovor s Milenkom Iliktarevićem donio je pogled iznutra na Mrożekov „Tango“, komad koji, iako napisan prije šest decenija, danas zvuči iznenađujuće savremeno. Njegov Evgenij nije samo čovjek iz pozorišne fikcije, već ogledalo svijeta u kojem živimo, u kojem snaga i banalnost često nadjačaju razum.
Razgovarao: Edin Osmanbašić