„Tango“, drama apsurda, kroz satiričan i duhovit ton razotkriva duboko ozbiljnu temu – urušavanje porodičnih i društvenih vrijednosti. Jedan od likova, kojeg u predstavi tumači glumac Nermin Omić, jeste Stomil, ekscentrični otac, predstavnik generacije koja je odbacila tradicionalne norme u ime slobode i modernosti. Njegov nekonvencionalni način života i anarhično ponašanje simbolizuju slom moralnih vrijednosti, što, u konačnici vodi ka paradoksu koji drama razotkriva.
Večeras je publika svjedočila teatru apsurda u svom punom sjaju, kroz priču o urušavanju sistema vrijednosti. Kako Vi doživljavate značaj ovog komada danas?
Bojim se da će Mrožeka izbaciti iz teatra apsurda i po klasifikaciji prebaciti u realizam. Kada smo tek počeli raditi na predstavi, bilo nam je čudno, jer smo dobili u ruke djelo koje je nekada bilo samo lektira. Iščitavajući likove koji su u njoj opisani i situacije koje šalju određenu poruku, shvatili smo da taj teatar apsurda kojeg je Mrožek napisao 60-ih godina prošlog vijeka, danas postaje realizam, počevši od urušavanja sistema vrijednosti – etičkih, porodičnih, egzistencijalnih. Taj čovjek je davno napisao ono što nas zatiče svako jutro u našim životima, jer vidimo kako on korespondira sa današnjom publikom koja to prati i prepoznaje se u nekom od likova na sceni.
Kako tumačite lik Stomila kojega utjelovljujete u predstavi? Koliko je bilo izazovno ući u njegovu psihologiju i scenski ga oblikovati?
Stomil je jedna prevaziđena matrica. U komadu se stalno bori protiv forme i stalno to pribija svome sinu na nos, a ustvari, on je taj koji je formalista. Jedan uzaludan lik koji živi pod oreolom slave iz starih dana koji su ga smjestili u nešto što se zove eksperiment. On konstantno nešto eksperimentiše, a zapravo – ne pomjera se s mjesta. Ja bih ga smjestio na autobusku stanicu gdje su se svi putnici ukrcali u voz a samo je on je ostao da čeka na peronu.
Postoji li trenutak u djelu koji vam je bio najkompleksniji ili, možda, najdraži?
Naš prvi susret sa djelom je bio najkompleksniji, iz razloga što smo sumnjali u sebe da ćemo ga moći protumačiti na pravi način i iznijeti to kako treba, probiti taj četvrti zid i poslati poruku koja je toliko snažna i jasna. Bilo nam je veoma teško i komplikovano, ali pažljivo analizirajući jednu po jednu rečenicu, vidjeli smo da se to tiče nas samih. Bez obzira što su mnogo kompleksni likovi, probali smo da ih napravimo plastičnima, koje ćemo prebaciti preko tog četvrtog zida kako bi publika uživala u tome što oni čine. S druge strane, najbolja mi je scena kada lik Artura daje zadatke članovima porodice šta će da rade i kako će dalje. Tu se Stomil opet vraća eksperimentu jer on nema gdje dalje, njegovo vrijeme je prošlo i on ponovo pokušava da vrati kotač unazad, vodu na svoj mlin, ali ne ide, jer se traži nešto novo, svježe za generacije koje slijede kako se opet ne bi desili neki Edeci i ostali likovi iz Mrožekove drame. Djelo je napisano 1963. godine u Poljskoj, u vrijeme kada je kod njih vladao pritisak na intelektualce, na nacionalnost, kao što je to tamo zastupljeno već stoljećima. Mrožek je to fino napisao i upakovao zbog čega bih volio da i mi imamo slične pisce koji će da razobliče ove naše vlastodržce, odnosno naše Edeke.
Kako mislite da publika našeg balkanskog mentaliteta doživljava dramu apsurda?
Vrlo je kompleksno. Imali smo sreću što je ovaj komad, koji je napisan kao teatar apsurda, sada zaživio kao realističan i mogu velikim dijelom prepoznati ono što su vidjeli na sceni. Druga je stvar kako se igra apsurd, nekada je bilo puno više opetovanja, što je publici bilo čudno, međutim mi nismo imali potrebu za tim, osim jedne scene kada Edek tri puta ulazi u sobu, čisto da ispoštujemo taj žanr i to je bilo dovoljno kao naznaka.
Kakva je atmosfera vladala na sceni prilikom pripreme komada?
Narodno pozorište Tuzla ima sjajan kolektiv i vlada jedan kuriozitet vezan za nas, a to je da, gdje god dođemo, osvojimo nagradu za kolektivnu igru što znači da smo dobro uigrani, poznajemo jedni druge i dajemo sve od sebe kako bismo napravili što bolju predstavu za publiku.
Šta biste poručili onima koji još nisu osjetili apsurd i satiru ove drame na sceni?
Neka dođu u teatar. Ne moraju gledati samo “Tango”, već i nešto drugo. To će im biti duševna hrana. Teatar je čudo, nešto neprikosnoveno i u njemu će, iako su jednu te istu predstavu dva-tri puta gledali, uvijek iznova imati potpuno drugačiji ugođaj, pronaći nešto novo u liku koji ih intrigira, nešto što im iznova zaokuplja pažnju.
Razgovarala: Bojana Savić