U predstavi „Smrt na dopustu“ prema romanu Joséa Saramaga, u režiji Kokana Mladenovića, Borko Perić donosi lik Violončelista – tihog posmatrača koji ne bježi od smrti, nego joj se približava kroz muziku i razumijevanje. Njegov lik, povučen i smiren, stoji nasuprot svijetu koji panično reagira na nestanak smrti, postajući most između tišine i zvuka, života i prolaznosti. U razgovoru nakon izvedbe, Perić otkriva kako je gradio ovu introspektivnu ulogu, na koji način je glazba postala središnji motiv njegovog lika i zašto vjeruje da čovjek ne bi znao živjeti u svijetu bez smrti.
Lik Violončelista u ovoj predstavi djeluje smireno i gotovo izdvojeno iz haosa koji vlada u svijetu bez smrti. Kako ste Vi razumjeli njegovu ulogu u toj priči?
Baš tako – kao čovjeka koji na drugačiji način gleda na život i smrt. On se bavi svojom umjetnošću, ne osjeća potrebu da bude dio društvenih konvencija, već je zatvoren u sebe i svoj svijet glazbe. Možda se zato i povezuje s idejom smrti – jer je to najintimniji čin koji postoji.
Koliko vam je bilo izazovno pronaći emociju i unutarnju logiku lika koji ima gotovo filozofsku vezu sa Smrću?
Iskreno, taj mi je lik bio prilično blizak. Dijelim s njim sličan pogled na svijet – smrt ne doživljavam kao patnju, nego kao prirodan čin. Sve što je stvorila priroda je lijepo, pa tako i nestanak. Ne razmišljam o drugom životu, više o činjenici da prestajemo postojati, što i nije nepoznato – jer smo i prije rođenja milijardama godina bili „nigdje“. Zapravo je ovo što živimo ta nepoznanica.
U predstavi je odnos između Violončelista i Smrti prikazan vrlo intimno, kroz glazbu i tišinu. Kako ste gradili taj odnos s Josipom Anković na sceni?
Smrt je možda najintimniji čin od svih, čak intimniji i od rođenja, pa je i taj odnos je takav. Josipa i ja smo prijatelji i kolege, pa je bilo lijepo raditi s njom. Na sceni se slušamo i dopunjujemo, sve je nekako prirodno i iskreno.
Kako tumačite činjenicu da upravo glazba povezuje život i smrt u ovoj predstavi?
Glazba je, po meni, najveći civilizacijski doseg čovjeka. Ona je sposobnost da iz apstraktnog stvoriš nešto što ima smisao i emociju. U toj piramidi, glazba povezuje život, smrt i tišinu – a tišina je, u svojoj suštini, također glazba.
Saramago kroz roman, a Mladenović kroz predstavu, propituju što bi se dogodilo kad bi smrt nestala. Šta je vama osobno najvažnija poruka koju ova predstava nosi?
Više bih rekao da je to kritika nego poruka, a to je da čovjek sve upropasti. On je i stvaralac i najveća štetočina. Kad bi dobri nadvladali loše, svijet bi bio divniji. Predstava pokazuje kako čak i smrt, kao ideju, čovjek može pretvoriti u korist – financijsku ili neku drugu. Sve je danas komercijalizirano i tu nažalost mislim da nema pomoći.
Kokan Mladenović poznat je po tome da u glumcima traži misaonu hrabrost, ne samo tehničku preciznost. Kako izgleda proces rada s njim iznutra, iz glumačke perspektive?
Rad s njim je istovremeno intenzivan i opušten. On je izuzetno bistar i pametan redatelj, s kojim se uvijek ima što naučiti. Ovo nam je bila prva suradnja i zaista mi je bilo zadovoljstvo raditi s njim.
Saramagova priča postavlja pitanje – da li bi čovjek bez smrti znao živjeti? Kako vi osobno gledate na to pitanje?
Mislim da ne bi. Postoji razlog zašto sve što nastaje mora i nestati. To su dva lica istog novčića – život i smrt. Kad si živ, ne znaš što je smrt, a kad si mrtav, više ne znaš što je život. Jedno bez drugog ne postoji.
Ako biste morali opisati Violončelistov pogled na svijet u jednoj rečenici, kako bi ona glasila?
Čovjek koji uživa u svojoj samoći.
Razgovarao: Amar Husejnović