Tarik Filipović utjelovio je u predstavi „Smrt na dopustu“ kardinala, veleposlanika i glavnog direktora televizije.
Kao dugogodišnjeg glumca, prvo bih vas pitala kako vi gledate na ovu adaptaciju Kokana Mladinovića, jer mislim da je ovo nešto sasvim novo za publiku, pogotovo ovu na pozorišnim susretima u Brčkom, ali ipak se opet dotiče naših života i tema kojima smo izloženi svakodnevno?
Pa kao prvo, drago mi je da sam opet ovdje u Brčkom. Kokan Mladenović je bio jedna od mojih želja, odnosno mala lista želja režisera iz regiona s kojima sam htio raditi. Eto, posrećilo mi se, nadam se ne zadnji put. Čitao sam taj roman, to je ipak nobelovac José Saramago. „Kolebanje smrti“ je divan, divan roman. Nisam znao kako ćemo ga adaptirati, ali Kokan ima tu jednu teatarsku estetiku koja je posebna, jedan proces koji kreće uvijek iz nule i stvori neke čudesne stvari. Vrlo je precizan u svojim predstavama koje sam gledao i prije, tako da njegovo rukopis se itekako vidi. A ono što je meni najdraže je kad je cijelom ansamblu jako stalo do predstave i predstava je uvijek prepuna energije. Pitanje smrti je nešto što nas muči od najmlađeg uzrasta, tako da sama pomisao, odnosno svi su nekad pomislili da bi mogli biti besmrtni u životu, a onda vidite kakve probleme donese u jednoj državi, jednoj kraljevini u kojoj nema smrti i niko ne umire. Niko ne umire, tako da je to jedna lančana reakcija. Sve je na ovom svijetu s nekim razlogom, još uvijek ne znamo koji su to razlozi do kraja, ali saznaćemo, svima nam vrijeme ide.
Jeste li, pripremajući ovu predstavu, razmišljali šta bi bilo kada bi to zaista bilo stvarno – kada bismo bili besmrtni?
Pa jesam, mi smo se igrali na tim probama i Kokan nas je pitao, da znate da vam je zadnji dan, šta biste napravili taj zadnji dan? Pa imali smo tako neke zadaće koje nam je davao za probe. Pa ne znam, ali čovjek je vezan u svom procesu za svoje suvremenike, znači za ljude s kojima je odrastao, za likove koje je volio. I kad to počne nestajati, ja mislim da čovjek koji osjeća da nestaje jednostavno želi živjeti što duže, na nogama i pri zdravoj pameti. Ali kad prođu sve neke te radosti, sve što te je veselilo, nove generacije idu k'o Nijagara. Tako da, jednostavno, to je prirodan proces koji ja još uvijek ne shvaćam i ne želim razmišljati o njemu. Još uvijek se s 53 godine osjećam jako mlad.
Muški likovi, moglo bi se reći, nose cjelokupnu predstavu, ali smrt, glavni lik je žena, djevojka. Koristili ste mnogo toga, mijenjaju se izgledi scene, rekviziti, kostimi, ima tu dosta humora, pa i muzike uživo, pjevanja. Je li bilo teško odigrati i sve to uskladiti?
Proces je bio dosta zahtjevan, moram priznati. Tek kad je odigrate prvi, drugi, peti put, sve sjedne na svoj mjesto, ono, k'o krevet koji malo škripi, pa onda svaki onaj šaraf sjedne na svoj mjesto, tako je nama i u predstavi. Stvarno volimo ovu predstavu. Nije onaj prvoloptaški mamac za publiku, definitivno, ono da će sad hrlit ljudi na ovu predstavu. Ljudi u današnje vrijeme više vole komercijalnije stvari i stand-up-ove, ali evo, svi koji su odvojili vrijeme za ovu predstavu i pogledali je, zadovoljni su, tako da predstavi želim dug život.
Glumite više likova – veleposlanika, kardinala i ravnatelja televizije, i starca – koji je meni bio perfektan, mada je kardinal glavni lik.
Da, u bivšem sistemu nisi smio reći ništa protiv tako i danas, odjednom, ono, sve više vjernika, nekad manje vjere. Ljudi su jako osjetljivi na te stvari, bez obzira koju religiju da čačneš, a nama je kao satiričkom teatru to svejedno. Mi se samo osvrćemo satirički, nikog ne vrijeđamo, ali ljudi su postali vrlo, vrlo osjetljivi na bilo kakve vjerske stvari. Jednostavno, ne smiješ to ni pipnut’, ne smiješ ni progovorit’, ne smiješ ništa reći, a ja mislim da je ta neka sloboda govora osnov nekog napretka, koji se nama slabo događa. U puno životnih segmenta tapkamo u mjestu, tako da su zato glumci, na neki način, tu da progovore o nekim stvarima, barem na sceni.
Ljubičasta boja koverte, zašto baš ljubičasta, jeste li razmišljali o tome?
Pa zanimljivo je, nisam o tome razmišljao. Tako je napisano, a nekako mi je pasala, crna mi ne bi bila to. Ljubičasta vuče prema crnoj, lijepo je vizualno. I onda kad dobijete kovertu, očekujete nešto lijepo i onda vidite imate još heftu života.
Premijera je bila 8. marta 2024. godine na Dan žena. Išli ste na razne festivale. Kakve su bile reakcije?
Bolje svugdje nego večeras ovdje. Ali dobro, to se događa, jednostavno nije svugdje isto. I ne znači da je manjak reakcija i manjak pljeska bio nezadovoljstvo publike, nego ljudi sve shvaćaju na svoj način i proživljavaju na svoj način. Ovo i nije predstava sa koje ćeš otići euforičan.
Šta Tarik radi sad trenutno?
Imam puno predstava, kako u svom matičnom Kerempuhu, tako i u svojoj privatnoj produkciji. Snimam serije, neke dvije, tri sam završio sa Danisom Tanovićem Kotlinu, koja kreće sad uskoro. Završio sam jednu špansku seriju, koja je isto sad imala premijeru. Očekuje me druga sezona toga. Milijunaš ide dalje. Posla ima uvijek, Bože zdravlja.
I za kraj otkrijte nam, ima li možda neka uloga, koju želite da igrate?
Pa ne, iskreno nikad nisam želio neku ulogu. Čak sam počeo više igrati uloge nekih negativaca, nešto što nije, što mom ljudskom habitusu nije uopće srodno. Ali uvijek mi je izazov igrati nešto što ja nisam. Tako da, evo, igrao sam tri puta homoseksualca u bh. filmovima i serijama. Nemam problem s tim nikakav, apsolutno. Kako mi je rekao u Zenici jedan mangup. „Halo, Tare, nemoj ba, ti si momak iz čaršije. Ja rek'o, dobro to je film.“ Naigrao sam se udbaša, igrao sam Rusa, isto ubicu u španskoj seriji, tako da, jednostavno, nekako su me krenuli negativci, a stvarno mislim da apsolutno nisam negativac. Uloga je uloga, naravno i izazov.
Razgovarala: Sanita Jerković-Ibrahimović