Treća festivalska noć 42. kazališnih susreta u Brčkom donijela je jedan od najupečatljivijih trenutaka ovogodišnjeg programa – izvedbu predstave „Smrt na dopustu“ Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba, u režiji Kokana Mladenovića. Ova duhovita i misaona satira, nastala prema djelu Joséa Saramaga, na scenu donosi pitanje granice između života i smrti, smisla postojanja te moći medijske manipulacije u suvremenom društvu.
Posebno dojmljiva bila je glumica Mia Begović, koja tumači slojevitu ulogu glavne urednice – figure koja kroz ironiju i iskrenost otkriva mračne strane ljudske ambicije. Begović vješto balansira između komičnog i ozbiljnog, stvarajući lik koji zabavlja, ali istodobno izaziva nelagodu jer u njemu prepoznajemo odraze stvarnog svijeta. Nakon predstave razgovarali smo s njom o izazovima uloge, satiri kao društvenom ogledalu i pitanju što bi se dogodilo kad bi Smrt doista uzela dopust.
U predstavi Mia Begović tumači dvije uloge – intendanticu i glavnu urednicu, tzv. „sivu eminenciju“. Lik glavne urednice prikazuje manipulativnu, ambicioznu i egoističnu osobu koja ne bira sredstva kako bi ostvarila ciljeve. Upravo ta složenost čini lik posebno zanimljivim za interpretaciju jer odražava suvremene društvene odnose i težnju za moći.
Predstava je satirična, ali i filozofski promišljena. Balansiranje humora i ozbiljnosti zahtijevalo je velik angažman glumaca i autorskog tima, koji su tijekom priprema radili danonoćno, razvijajući glazbu, scenografiju i kostime. Živa glazba pratila je izvedbu, stvarajući sinergiju s glumcima i dajući predstavi dodatnu dinamiku.
Begović naglašava da predstava ne karikira stvarnost, već reflektira životne situacije, osobito manipulacije informacijama i javnim mnijenjem. Suradnja s redateljem Kokanom Mladenovićem omogućila je glumcima kreativnu slobodu, uz zadržavanje autorske vizije i stilskog integriteta predstave.
Kako biste opisali svoju ulogu glavne urednice? Što ona predstavlja u današnjem društvu?
U biti igram dvije uloge, zar ne? Intendanticu i glavnu urednicu. Glavna urednica je jedna od onih sivih eminencija. Na sreću, danas među njima ima i dosta žena. Teško mi je govoriti o liku publici koja nije pogledala predstavu, ali riječ je o izuzetno manipulativnoj osobi koja ne bira sredstva kako bi ostvarila svoj cilj. Bojim se da danas mnogi ljudi misle kako je to jedini način da se do cilja dođe. No, moram priznati – veliki je užitak igrati takvu ulogu.
U jednom ste intervjuu izjavili da je lik morbidan i egoističan. Koliko je taj lik inspiriran stvarnim ljudima današnjice?
Naravno, počeli smo od svoje najbliže okoline i širili krug. Svi smo svjedoci tog morbidnog egoizma koji sve više dolazi do izražaja, kao da drukčije ne možemo doći do samopotvrđivanja. To su ljudi koji, kako moj lik kaže, koriste pipke poput hobotnice – više se bave okolnim pričama nego vlastitim uspjehom. Na taj način dolaze do informacija, a znamo da tko danas ima informacije – ima moć.
Predstava je satirična, ali i duboko filozofska. Kako je bilo balansirati humor i ozbiljnost?
Srećom, glumci i cijeli autorski tim imaju taj prijeko potreban odmak od života. Kad sam čitala roman, pitala sam se – kako biti na razini tog velikog pisca? Kako ćemo to izvesti? Iako je tekst izuzetno satiričan, bilo nam je važno da ne skliznemo u onu površnu, „petparačku“ satiru s naslovnica. Jako smo puno radili; dva mjeseca smo jedva čekali jutro da pokažemo što smo pripremili. Cijeli autorski tim radio je s velikim žarom – od glazbe do scenografije i kostima, sve je proizlazilo iz zajedničkih odluka s redateljem.
Je li bilo zahtjevno uskladiti živu glazbu s izvedbom?
Zapravo, svaki put je ista, a opet drukčija. Neke su stvari fiksirane, ali živa glazba, koliko god moćna bila, uvijek prati glumca. Događa se ta sinergija – i to je najljepše. Ana i Viktor sviraju klavir, Franka violončelo, i povezali smo se toliko da točno osjetimo ritam jedni drugih. Ima malih odstupanja, ali to je naš prešutni dogovor – dobro se slušamo. Zato je predstava i dobila toliko nagrada, a publika je gleda i po nekoliko puta.
Čini se da u liku postoji doza karikature, ali publika je ne osjeti kao karikaturu.
Tako je. To je zapravo životna stvarnost. Bojim se da ponekad, kad mislimo da netko pretjeruje, uopće nismo ni blizu onome što uistinu postoji. Pogotovo kod ljudi koji manipuliraju javnim mnijenjem – kroz informacije, fake news, okupljajući oko sebe slične sebi. U tom usponu često se oproste od onog ljudskog i humanog u sebi te idu putem koji ne donosi sreću nikome – najmanje njima samima. Ali zato je divno biti glumac, odnosno autor, koji o tome može progovoriti na sceni. Možemo se pobuniti, barem na sceni, i publika to prepoznaje i podržava.
Kako biste opisali suradnju s redateljem Kokanom Mladenovićem?
On je izuzetno jasan, zna što hoće, ali daje nevjerojatnu slobodu cijelom autorskom timu. Omogućuje nam da dio sebe i svojih stavova ugradimo u predstavu, što je prekrasno. Volim raditi s takvim redateljima. Naravno, on je taj koji bira smjer, ali mi nudimo ideje i stvaramo zajedno. Ovdje smo s velikim veseljem stvarali neku našu verziju „Saramaga na ovim prostorima“, onako kako ga mi doživljavamo. Nemojmo zaboraviti da je i sam Saramago bio progonjen u svojoj zemlji.
Više ste puta spomenuli riječ sloboda. Kako je raditi u Kerempuhu, satiričnom kazalištu gdje se upravo kroz satiru može slobodno govoriti o stvarnosti?
Mislim da svaki teatar mora biti satiričan, bez obzira naziva li se dramskim ili satiričnim. Ako nije ogledalo stvarnosti – nije živ. Kad dođu redatelji poput Kokana Mladenovića i kad imate sreću raditi s ljudima poput sadašnje ravnateljice ili ranije Duška Ljuštine, koji daju slobodu stvaranja, to se vidi. Zato smo uvijek puni i pozivani na festivale ovakvog renomea. To znači da radimo pravu stvar.
A vama osobno, koji je bio najveći glumački izazov u ovoj predstavi?
Hod po rubu. Upravo to što ste rekli, djeluje kao karikatura, ali publika mora povjerovati da takvi ljudi zaista postoje. Čak i ta Crna Kraljica – pronašla sam podatak da je doista postojala na Medvednici. Dakle, ima i povijesnih referenci. Taj hod po rubu između stvarnosti i groteske jako me privlači – da ne skliznemo u karikaturu, nego da publika, i kad se smije, prepozna stvarnost. Jer svi nosimo te osobine u sebi i znamo da se to doista događa.
I za kraj – što bi se, po vama, dogodilo da Smrt zaista uzme dopust?
Mislim da bi sve izgubilo smisao. To pitanje si nikada nisam postavila dok nisam pročitala roman, ali radeći na projektu, došla sam do odgovora. Život bi postao besmislen, bez obzira na to koliko je teško oprostiti se od dragih ljudi. Koliko god ovaj svijet imao mana, to je jedini koji imamo, jedino iskustvo koje poznajemo. Možemo vjerovati da postoji nešto drugo, ali ja smatram da bi bez smrti sve izgubilo smisao.
Razgovarao: Kristian Bilić