Treće večeri ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom publika je imala priliku pogledati predstavu „Smrt na dopustu“, nastalu prema romanu Joséa Saramaga, u režiji Kokana Mladenovića i izvedbi ansambla Gradskog satiričnog kazališta Kerempuh iz Zagreba. Ulogu Smrti, koja na trenutak odlučuje stati i sagledati svijet i ljude iz nove perspektive, donijela je mlada glumica Josipa Anković, članica Kerempuha, čije je scensko prisustvo, humor i ranjivost u ulozi nagrađeno velikim aplauzom publike. U razgovoru nakon predstave, Josipa govori o svom procesu, odnosu prema smrti i životu, saradnji s redateljem i otkriva kako ju je upravo ova uloga naučila gledati na kraj, ali i početak, s više nježnosti i razumijevanja.
Prije svega, čestitam na večerašnjoj izvedbi. Sudeći po reakcijama publike, očito da je riječ o posebnom kazališnom doživljaju. Kako ste pristupili ideji da lik Smrti odlazi na dopust? Kakva je bila Vaša prva reakcija na ulogu?
Prva reakcija zapravo je došla prije nego što sam uopće znala da ću igrati Smrt: dobili smo zadatak pročitati Saramaga, roman od 300-i-nešto stranica. Mene je i prije jako zanimalo pitanje smrti, uvijek sam se pitala zašto ona postoji, ali, kao što vidimo u predstavi i u romanu, Saramago pokazuje koliko je smrt zapravo potrebna, prirodna i, na neki način, lijepa.
Kako ste gradili karakter? Jeste li više išli kroz metaforu ili realnost?
Uputa redatelja bila je da ta djevojka bude nespretna, jer Smrt prvi put ulazi u ljudski oblik i ne zna kako se ponašati kao žena. S druge strane, olakotna okolnost je činjenica da nitko ne može znati kako bi Smrt izgledala kao žena, pa sam mogla ići i u realitet i u metaforu.
Koliko ste sebe unijeli u taj lik?
Vjerujem da glumac u svaku ulogu unese dio sebe. Kao ljudi, nosimo osobine svih mogućih uloga, a ovisno o ulozi, bitno je neke vlastite karakteristike naglasiti, a druge stišati, kao na mikseti.
Koji Vam je trenutak bio najemocionalniji ili fizički najzahtjevniji?
Fizički zahtjevno bilo je rolanje kroz scenografiju, i to u kostimu koji baš i nije ohrabrujući za takve pokrete. Emocionalno, izdvojila bih monolog u kojem ona objašnjava zašto je uzela dopust i poručuje ljudima: imate krivu sliku o smrti i iskorištavate je, to nije u redu. „Sad ćete vidjeti kako je bez mene.“
Relativno ste novi u ansamblu, od 2022. ili 2023. godine? Kako je surađivati s ovako jakim ansamblom i nositi ovako bitnu ulogu? Kako je to utjecalo na Vaš rad i odnos prema poslu?
Mislim da ni sama više nisam sigurna. Ovo mi je druga godina zaposlenja, ali sam već četiri godine tu, jer sam za vrijeme akademije bila suradnica. Isprva sam bila prestrašena: došla sam u čvrst ansambl koji se drži zajedno. Ali to nije dugo trajalo, jako su me lijepo primili i savjetovali. Što se uloge tiče, osjećala sam pritisak: to mi je bila prva glavna uloga u Kerempuhu. Kokan Mladenović ima specifičan način rada: puno improviziramo i igramo se, pa sam u tom procesu prestala misliti o „glavnoj ulozi“. Iskreno, ni danas se tako ne doživljavam.
Suradnja s Kokanom Mladenovićem, možete li je još malo opisati?
Kokan potiče igru i improvizaciju, što mi je blisko još od akademije. Volim taj pristup: pročitamo djelo, pogledamo ga iznova i pokušamo reći „wow, može li se ova uloga igrati i na ovaj način?“ Radimo neku vrstu vlastite adaptacije, i to Kokan podržava.
Je li Vam ova uloga promijenila lične poglede na život, smrt, prolaznost?
Oduvijek me bilo strah smrti i to mi je izgledalo nepravedno, ako na trenutak ostavimo po strani vjeru u život poslije smrti. Pitala sam se: kako je moguće da ja više neću postojati, to nije pošteno. Saramago me suočio s time kakav bi kaos nastao da nitko ne umire. Dopustio nam je da to doživimo. U svoje vrijeme roman je bio i skandal, komad je bio zabranjivan i to je bila dodatna inspiracija da igramo ovakvu predstavu.
Djelo dotiče satiru i humor, ali nosi vrlo ozbiljnu temu. Kako ste uskladili te elemente?
Olakotna okolnost je što je Saramagovo djelo vrlo životno, a život je i komedija i drama. Čak i kad se suočavamo s nečim teškim, kao što je smrt, nismo stalno samo tužni ili ljuti; ponekad se nasmijemo vlastitoj tuzi. U predstavi smo samo slijedili život i ponašali se onako kako bismo se ponašali i u stvarnosti.
Imate li omiljeni trenutak u predstavi, neki Vaš osobni vrhunac iz ugla uloge?
Jako su mi drage scene s dirigentom, s kolegom Borkom Perićem, iznimno je sladak i inspirativan. Taj njihov nespretan odnos preraste u ljubav; Smrt od njega uči kako živjeti, a na kraju zavoli i život i njega. To mi je najdraže.
Razgovarao: Edin Osmanbašić