U državi bez imena smrt najednom nestaje i ljudi prestaju da umiru. U početku se čini da s njom iščezavaju i svi ljudski problemi ali samo naizgled, jer bez smrti nema smisla ni poretka u svijetu. Jednostavno – bez smrti nema života. U tom apsurdu ogoljavaju se pravi interesi društva – crkve, države i institucija koje od smrti profitiraju, a sada suočeni s njenim nestankom, gube tlo pod nogama. Jedna od osoba koja živi od smrti je i grobar kojoj je ona bila izvor egzistencije zbog čega se sada suočava sa vlastitim besmislom. Njega u predstavi “Smrt na dopustu” Gradskog satiričkog kazališta ”Kerempuh” iz Zagreba, tumači glumac Filip Detelić koju iznosi s mnogo humora i ironije.
Šta biste rekli onima koji predstavu „Smrt na dopustu“ tek trebaju da vide – o čemu ona govori?
Ovo je jedna genijalna Saramagova ideja. Fantastična premisa da se pitamo što bi bilo da smrt na par dana nestane – i stvarno je fenomenalna tema za obraditi. Naravno, Kokan Mladenović je malo na svoj način upriličio tu predstavu. To je toliko široka tema i mogli smo otići u bilo koji kut svijeta, ali je fokus ipak najviše na crkvi i politici, nečemu što je svakidašnje, sa svim pozitivnim i negativnim stvarima oko toga pa smo, eto, iz tog kuta promatrali Saramaga i fenomen neimanja smrti.
Izostankom smrti pomislili bismo da će nastupiti harmonija u cijelom poretku stvari, ali je zapravo, sasvim suprotno.
Evo vidjeli smo potpuni kaos, potpuno rušenje crkve i države. Ja glumim tog sirotog grobara koji je zapravo u toj situaciji najnesretniji, jer posla više nema. Imamo situaciju i s mafijom/maphiom koja bez smrti gubi moć. Svašta se tu događa. Naravno, kao i u svakoj drugoj situaciji, ljudi nađu rješenje kako bi opet mogli profitirati.
Vaš lik je izazvao ogromnu simpatiju i aplauz publike tokom predstave, što je znak da je ispunio svoju svrhu i očekivanja. Kako ste se pripremali za njega?
Je, zanimljiv je. Kokan mi je našao uporište u jednom političaru iz okruženja koji je ostao zapamćenim po jednoj apsurdnoj izjavi pa mi je on bio polazna točka u građenju lika grobara.
Koliko su likovi karikatura, a koliko stvaran odraz društva?
Likovi jesu pomalo karikaturalni – svećenik koji trči s ministrom da ih nitko ne bi vidio. Sve se to čini pomaknuto, ali reći ću, nažalost ili nasreću, sve je to dio našeg društva i sve se to događa oko nas, tak’ da zapravo, nije taj jadni Saramago ni morao izmišljati previše toga. Sve to već postoji, samo je on to odlično primijetio i pretočio u djelo.
Kako biste vi opisali smrt iz svoje vizure? Kako je vi zamišljate kao jednu ličnost?
Volio bih da izgleda tako kako ju je odigrala naša Josipa – da je jedna zbunjena, preplašena, nesretna i nespretna gospođica s kojom bi lakše izašli na kraj kada se jednog dana sretnemo.
Kakva je adaptacija reditelja Kokana Mladenovića u odnosu na originalan tekst?
Isprva ni mi nismo znali kako će to sve izgledati. Prvo nas je natjerao da svi pročitamo Joséa Saramaga i nije dao da počnemo probe prije toga. Tarik Filipović, Hrvoje Kečkeš i ja smo došli na prvu probu bez pročitanog teksta, ali nam to nije prošlo. Morali smo čak i neki referat napisati na određenu temu, tak’ da se od početka dosta ozbiljno postavio prema tome i eto, morali smo se ili prilagoditi ili otići.
Predstava je, osim psihički, i fizički dosta zahtjevna s obzirom na to da se scena i rekviziti na njoj često mijenjaju, a djelimično je urađena i u formi mjuzikla.
Je, bilo je tu i pjevanja, ali nije to zapravo ništa strašno. Ja, na sreću, nemam pjevačkih dionica jer ne znam pjevati pa sam se tu dosta izvukao, tako da sam dosta dobro prošao. Čak mi je i redatelj, kada je čuo kako pjevam, rekao: ”Drž’ se ti grobara i dobro je.”
Šta biste rekli o zajedničkoj energiji i interakciji ansambla tokom proba?
Ja uvijek kažem da što se tiče nas u Zagrebu odlično se slažemo, pogotovo ova muška ekipa, svi smo prijatelji i privatno, puno se družimo, radimo skupa u Kerempuhu, a i izvan njega. U Zagrebu smo najmanji ansambl, tako da smo kompaktni kao jedna mala obitelj.
Bojana Savić