Tijekom 42. Kazališnih susreta u Brčkom, uz glavni program, održan je i prateći dio namijenjen najmlađima. Jedna od tri predstave koje su obišle brčanske škole bila je bajka „Ribar i zlatna ribica“ u izvedbi YugoArta iz Beograda.
Umjesto u kazalištu, glumci su svoj scenski svijet donijeli izravno učenicima – u školske dvorane, učionice i sale koje su na trenutak postale pozornice prepune čarolije.
Djeca su sjedila na improviziranim klupama, u prvim redovima, gotovo na dohvat ruke glumcima. Već s prvim zvucima glazbe i pojavom zlatne ribice, prostor je ispunila ona poznata tišina iščekivanja – tišina u kojoj se ne diše od znatiželje.
Predstava donosi klasičnu bajku o siromašnom ribaru koji, nakon što spasi čarobnu ribicu, dobiva priliku ostvariti želje svoje pohlepne žene. No, svaka nova želja vodi ih sve dalje od sreće, sve dok se ribica ne naljuti i ne oduzme im sve. U ovoj beogradskoj interpretaciji, priča je dobila suvremeni ton i dozu toplog humora, koji su djeca s oduševljenjem pratila.
„Odigrao sam dve predstave, bilo je jako dobro. Nastavnici i profesori su zadovoljni, a i publika je divno reagovala“, kaže Jovan Ljubenović, glumac iz Beograda, koji nastupa zajedno s kolegicom Jelenom Krkić.
Njih dvoje su, kroz jednostavne scenske rekvizite – ribarsku mrežu, stari stolac i tkaninu koja se pretvara u more, uspjeli stvoriti svijet mašte. Publika, iako školska, bila je jednako pažljiva kao u kazališnim dvoranama.
„Za decu morate biti jako iskreni. I za odrasle, naravno, ali kod dece nema foliranja – ako mnogo glumiš, oni to odmah osjete. Uvek moraš igrati srcem, tako su nas učili moji profesori“, objašnjava Ljubenović.
Predstava je izazvala brojne reakcije – djeca su pljeskala, smijala se, dovikivala bakinom liku da ne pretjeruje sa željama, a u jednom trenutku su pokušavala „uhvatiti“ svjetlosnu ribicu koja je simbolično lebdjela iznad scene.
„Bilo je i starijih, negde šesti, sedmi razred, ali su svi bili tihi i mirni sve vreme i gledali predstavu. Odlični su bili, svaka im čast. Danas su deca malo besna, pa kad ih vidiš ovako pažljive, znaš da si pogodio predstavu.“
U središtu izvedbe nalazi se jednostavna, ali snažna poruka – da se sreća ne može kupiti i da je važno cijeniti ono što imamo.
„Na kraju je ribica otišla, a baka je shvatila da treba živeti ovaj život kakav imamo. Kad smo stari, pa šta, takvi smo – to je u redu“, kaže glumac, prisjećajući se završne scene koju je publika nagradila dugim pljeskom.
Dok su učenici izlazili iz dvorane, čuli su se njihovi dojmovi, smijeh i dječje rasprave o tome što bi oni poželjeli da ulove zlatnu ribicu. Jedna je djevojčica tiho rekla prijateljici: „Ja bih poželjela da mi baka živi sto godina.“
Takvi trenuci, kaže Jovan, najveća su nagrada za glumca.
„Ja sam samo poželeo da se deca vole, da vole bake i deke i da poštuju starije. To je najvažnije.“
Brčanske škole tako su na nekoliko dana postale male pozornice velike čarolije. U njima su djeca naučila lekciju o dobroti, a odrasli se podsjetili što znači skromnost. Jer, kako zaključuje Ljubenović, „igrati iz srca – to je jedini pravi način“.
Piše: Bilić Kristian