Ana Radukijević je mlada glumica Narodnog pozorišta Sombor koja se u protekle tri godine nametnula kao jedno od prepoznatljivih lica tog ansambla. Njene uloge nerijetko balansiraju između intime i društvene poruke, a upravo takvu slojevitost donosi i predstava “Ljudi od voska” Mate Matišića, u režiji Ivana Vanje Alača. Komad kroz tri dijela propituje granice između ličnog i kolektivnog, između onog što se prešutkuje i onog što se ne može sakriti. Ana u ovoj predstavi tumači dvije različite uloge, koje, iako naizgled udaljene, zajedno tvore jedan od najsnažnijih slojeva priče. U razgovoru govori o radu na predstavi, iskustvu sa rediteljem, reakcijama publike i o tome šta za nju znači gluma danas.
Predstava se izvodi u tri dijela, a Vi nastupate u drugom i trećem, i to u dvije različite uloge. Koje su ključne razlike između tih uloga i kakvu simboliku nose? Kako ih tumačite zasebno, ali i u okviru cjelokupne dramaturške strukture?
Razlika je vrlo očigledna. U drugom delu igram kupljenu mladu devojku iz Bosne koja se prodaje kao Ukrajinka, a zapravo je podmetnuta Bosanka. U trećem delu igram jednu od dadilja. U tekstu su one prikazane kao hor dadilja, a na sceni ih je kod nas četiri, dok ih je u originalu bilo više. Ono što povezuje te dve uloge jeste to što su one, da tako kažem, „šarene pojave“. Uloga mlade podmetnute Ukrajinke i dadilje u trećem delu zapravo su slične, obe dopunjuju priču i čine deo slagalice koju Mate Matišić, kroz lik Viktora, priča o njegovom životnom putu.
U ovoj predstavi vidimo spoj realnosti i metafore. S jedne strane ličnu dramu, a s druge društveni komentar. Kako Vi, kao članica ansambla, doživljavate taj balans između privatnog i društvenog u ovom komadu?
Mislim da je vrlo hrabro što je Mate Matišić kroz svoju ličnu priču dao komentar na društvo i okolnosti u kojima živimo. Kao što Viktorova žena Ana kaže u komadu, „vrlo je licemerno pisati o drugima, a ne govoriti o sebi“. I baš zato smatram da je Mate bio hrabar, zahvalna sam mu što nam je dao priliku da kroz ovaj tekst progovorimo o svetu koji nas okružuje.
Kad smo već kod teksta, moram spomenuti i reditelja Ivana Vanju Alača. Kakav je bio rad s njim, kako ste doživjeli njegov pristup i odnos prema glumcima?
Moje iskustvo je bilo vrlo prijatno. Iako je mlad reditelj, znao je kako da priđe svakome od nas – i mlađima, i onima s više iskustva. Svima bih preporučila da rade s Ivanom, jer ima izuzetno razumevanje za glumce. Umе da sluša, da čuje kolege, i pre svega poštuje tekst i pisca. Ceo proces bio je fokusiran na sadržaj i na ono što je Mate napisao. Ivan je bio vrlo pažljiv i prema nama i prema materijalu.
Da li je bilo zahtjevno glumiti sa zagrebačkim naglaskom i da li je to predstavljalo izazov u izvedbi?
Od samog početka smo imali lektora koji je radio s nama, još od prvog čitanja, tako da to nije predstavljalo veliki izazov.
Somborski ansambl poznat je po tome što bita hrabre komade. Kako Vi to vidite? Zašto je to tako, i kakve su reakcije publike na ovakve predstave?
Moram da kažem da somborska publika nema premca. Svaka predstava je vrlo posećena, jer Somborci zaista neguju kulturu odlaska u pozorište. Sve predstave su odlično primljene, ne samo u Somboru, već i širom zemlje i regiona. Iz mog ugla, kao mlade glumice koja je u ansamblu skoro tri godine, mogu reći da sam zahvalna što imam priliku da radim sa zanimljivim i kvalitetnim rediteljima na pažljivo odabranim, savremenim tekstovima koji postavljaju važna pitanja.
Da li mislite da će teatar još dugo ostati najviši oblik glume? Kako Vi lično vidite odnos teatra prema filmu i serijama?
Verujem da će teatar zauvek živeti, jer je živa reč najdragocenija stvar. Bez obzira na sve nove formate koji dolaze s medijima, društvenim mrežama, televizijom i filmom, živa reč uvek opstaje. Ono što bih volela jeste da se otvaraju nova pozorišta i nove prilike, posebno za mlade glumce, jer ih je sve više, a pozorišta, nažalost, nedovoljno.
Šta biste voljeli ostvariti u skorijem periodu karijere? Postoji li neki konkretan komad, žanr ili saradnja koju priželjkujete?
Iskreno, nemam neki konkretan komad na umu, ali bih volela da Somborsko pozorište uđe u više koprodukcija s pozorištima iz regiona, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije… Imamo dobru saradnju s Budva Grad Teatrom u Crnoj Gori, ali bih volela da igram i u drugim pozorištima širom regiona, da upoznam nove ansamble i kolege. To mi je velika želja.
Razgovarao: Edin Osmanbašić
Fotografija: Dragan Deanović