Marija Medenica utjelovljuje lik Ane u predstavi „Ljudi od voska“, kompleksnoj drami Mate Matišića koja istražuje granice između istine, krivice i iskupljenja. Kroz Anu, vidimo tihu snagu žene koja pokušava razumjeti i sačuvati ljubav uprkos težini prošlosti. U razgovoru s Marijom otkrivamo kako je pristupila ovoj emocionalno zahtjevnoj ulozi i što za nju znači biti „živa“ među ljudima od voska.
Kako ste doživjeli lik Ane – kao ženu koja prašta i razumije, ili kao nekoga ko se bori da sačuva sebe i porodicu?
Pre svega mislim da je Ana jedna stamena, uzemljena i podatna žena, s ogromnom količinom ljubavi za svog muža i porodicu. Njeno srce je veliko za sve oproste, ali i duboko svesno. U tom imperativu očuvanja porodice i ljubavi gradila sam njenu ulogu.
Ana je istovremeno snažna i ranjiva. Koji dio nje Vam je bio teže prikazati?
Možda upravo tu snagu. U početku nisam znala kako ću opravdati sve što ona podnosi, ali kroz rad sam shvatila da u toj smirenosti postoji ogromna snaga. Mislim da su mi to kasnije postala najomiljenija mesta igre i tumačenja te uloge
Šta Vas je najviše privuklo ovom liku kad ste prvi put pročitali tekst?
Neizvesnost. Ana i Matej su u trpnom stanju, oni reaguju na događaje. To glumački nije lako – biti istinski prisutan bez mnogo akcije. Moj lik je u velikoj meri zavisio od partnera Saše Torlakovića. Naša komunikacija pogledima bila je ključ – njih dvoje su srodne duše koje se razumiju i bez reči.
Da li ste u Ani pronašli nešto lično?
Jesam. U početku mi je bila strana, jer sam se pitala kako ova žena sve podnosi s takvom lakoćom. Potrebno je zaroniti duboko u sebe da bi se pronašla ta mirna snaga. Verujem da su Ana i Matej do te tačke već razjasnili sve među sobom i da dalje nastavljaju živeti u ljubavi.
Ana često balansira između ljubavi i razočaranja. Kako ste pronašli tu ravnotežu na sceni?
Svaki dobar odnos počiva na otvorenoj komunikaciji, a ne na ćutnji i trpljenju. Mislim da se problemi ne smeju gurati pod tepih, što u njihovoj porodici nije slučaj. Matej Ani ništa nije prećutao, samo su se problemi otvarali kada je bilo vreme.
Matej nosi mnogo krivice. Kako ste gradili njihov odnos – kroz razumijevanje ili sukob?
Sukob je samo sredstvo do razrešenja. Ana je pažljiva, bira reči tako da je Matej zaista razume i prihvati njen pogled na stvari. Njih dvoje zajedno dolaze do smiraja.
Gdje se Ana nalazi u trouglu pokajanja, istine i krivice?
U sva tri, zato što ne postoji čovek na ovom svetu koji ne oseća pokajanje za neke stvari, krivicu, iskupljenje i neki smiraj. Ali mislim da mora da prođe kroz sve to da bi sebi objasnio neke stvari, da bi raskrstio sa sobom, da bi sebi oprostio nakon pokajanja i da bi ostao zdrav i nastavio dalje da živi. Tako da u sva tri sam se pronašla, iako u drugoj priči nisam igrala, ali sam je duboko provukla kroz sebe.
Kako je izgledala saradnja s rediteljem Ivanom Vanjom Alačem?
Sjajno. Vanja je došao izuzetno spreman i stvorio podržavajuću atmosferu. Davao nam je slobodu, ali i precizne komentare poslije svake izvedbe. Imam utisak da je on kao neki dobri anđeo koji čuva ovu predstavu.
Postoji li trenutak koji Vas i danas potrese?
Mislim da je to sam kraj prve priče, kada Jevresa treba da pozove svog sina i kada ga laže kako smo je divno dočekali, kako se Matej nje seća i kada ga pita, kao svaka majka što bi pitala: „Ej sine, da li te boli ruka?“ Mislim da je to toliko jedan ljudski, univerzalni jezik na koji niko ne može da ostane ravnodušan, pa nisam ni ja. I koliko god da nisam deo te priče u drami, ja to zaista duboko i intenzivno proživljavam.
Ako biste Anu mogli pitati jedno pitanje, koje bi bilo?
Šta ljude sprečava da opraštaju jedni drugima?
Postoji li replika ili scena koju nikada nećete zaboraviti?
Ne bih mogla da izdvojim ništa posebno. Imamo posla sa vanrednim piscem i svaka scena je virtuozno napisana i psihološki opravdana. Imala sam čast da budem deo jednog maestralnog teksta, od početka do kraja.
Razgovarao: Amar Husejnović
Fotografija: www.npozoristeso.co.rs