Nakon brojnih filmskih i pozorišnih uloga Senad Alihodžić je prihvatio da vodi jednu od istaknutijih kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini – Kamerni teatar 55 iz Sarajeva. Ovo pozorište je posljednje takmičarske večeri Internacionalnih teatarskih susreta pred brčansku publiku izašlo sa predstavom „Majka“ po tekstu Floriana Zelera.
Vi ste prevashodno glumac, ali ste nedavno preuzeli funkciju direktora Kamernog teatra 55. Šta vas je motivisalo da se prebacite na rukovodeću poziciju u upravljanju pozorištem i kako Vam je u toj ulozi?
Vrlo zanimljivo i drugačije. Velika je odgovornost i pred glumcem i pred direktorom pozorišta kada treba izaći na scenu, pred premijere, na festivale. Uvijek razmišljamo kako će publika prihvatiti to što smo zamislili, ali u svakom slučaju vrlo uzbudljivo i nadahnuto. Zasigurno iskustvo koje se pamti čitav život.
Kako iz prizme dosadašnjeg glumca razumijete poziciju direktora jednog teatra?
Bavim se i produkcijom već 20 godina, tako da mi to nije ništa strano. Ne mislim da pozicija direktora predstavlja nešto strašno, bar sam ja uvijek poštovao direktore, nije mi bitno ni ko je ni šta je već da li poštuje tu poziciju.
Imali ste bogatu karijeru i na televiziji i u pozorištu. Koja je Vaša najtransformativnija uloga i kako je oblikovala Vaš umjetnički pogled na svijet?
Kao mlad glumac, sa možda 21 godinu, glumio sam u filmu Srđana Karanovića „Sjaj u očima“. S tim filmom smo otišli u Veneciju u glavni program, tako da bih izdvojio taj period rada sa Điđom. Bio je prepun zanimljivih razgovora i ostali smo i dan danas veliki prijatelji. Kad god odem u Beograd ili kad on dođe u Sarajevo vidimo se, a naravno i čujemo redovno. Tako da mladog glumca koji ima priliku da radi sa velikim rediteljem to sigurno obilježi. Od njega sam naučio red, rad i disciplinu, kreativnost, maštovitost, posvećenost, a ne mogu reći da sam kao student imao baš te vrline. To me oblikovalo u smislu da se profesionalizujem i da to shvatim kao vrlo ozbiljan posao, koji je zanatski, ali traži veliku posvećenost.
Kamerni teatar 55 je renomirano pozorište, čest gost na Internacionalnim susretima pozorišta Brčko distrikta. Kakva je vizija za pozorište pod Vašim vođstvom?
To je nešto o čemu sam i pisao u programu, nešto na osnovu čega su me i imenovali. Ja uvijek volim da polazim od toga šta je bitno danas u društvu, kojom temom da se bavimo, a onda u odnosu na temu biramo tekstove, radimo dramske tekstove ili adaptacije nekih filmova, dramatizacije romana ili autorske projekte. Ove godine smo imali „Malograđansku svadbu“, Bertolda Brehta, u režiji Paola Mađelija i sam naslov govori šta je tema. Propitivali smo koliko malograđanština čuči u nama i samo čeka da izađe na vidjelo. Predstava „Potpuni stranci“ se bavi prijateljskim odnosima, lažima i tajnama koje polako izviru iz tih odnosa. To je jedna repertoarna komedija koju je publika fantastično prihvatila. Izdvojio bih „Ljubavnice“ od Elfride Jelinek, koja se bavi seksualnim uznemiravanjem žena. To je goruća tema koja obrađuje ono što smo čitali po medijima u posljednje vrijeme. Naravno da je sve vezano uz finansije, ali dobro stojimo. Nikad više publike u Kamernom nije bilo, nikad više predstava nismo igrali i nikad više premijera imali. Ove godine smo bili na skoro 30 gostovanja i dva festivala tako da radimo punom parom. A kakvo ću ja nasljeđe ostaviti to će vrijeme pokazati. Na kraju će publika da sudi, a vi novinari ćete o tome pisati.
Upravo sam to htjela da Vas pitam, koliko pozorište treba da se bavi društvenim angažmanom i koja je uloga pozorišta u adresiranju društvenih i političkih pitanja kod nas?
Definitivno, ali isto tako moramo znati da je Kamerni teatar javna ustanova. Ne kažem da nismo dovoljno hrabri mi u javnim ustanovama ali možda nam fali taj mali iskorak da gurnemo predstave da budu što hrabrije. U vlastitoj produkciji to bi sigurno bilo malo hrabrije. Kamerni teatar jeste nastao 1955. godine kao alternativa tadašnjem narodnom pozorištu. Eto, baš se Bertold Breht tri puta radio u Kamernom teatru. To je uvijek bio teatar koji je volio i želio da eksperimentiše, gdje se bavilo ključnim temama važnim i za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, zapravo tadašnju Jugoslaviju.
Gledajući unazad na svoju karijeru, koji savjet biste dali mladim glumcima ili pozorišnim profesionalcima koji tek počinju?
Kamerni teatar 55 je jako puno izgubio preranim odlaskom Dragana Jovičića i Mirsada Tuke. Njih dvojica su imali nešto, tu poveznicu profesionalizma i predanosti. Uvijek su bili prvi na probama, uvijek zagrijani, uvijek među prvima sa naučenim tekstom. Nedostaje ta vrsta discipline koju mladi glumci nemaju a koju su imala njih dvojica. To je veliki gubitak za Kamerni teatar. Na meni je kao direktoru, a i ostalim glumcima iz ansambla, da ukazujemo na to da ovo nije posao već poziv i tako se mora shvatiti i prihvatiti, te raditi sa sto posto uvjerenja.
Kako ste zadovoljni dosadašnjom reakcijom publike na predstavu „Majka“ iz Zelerove trilogije, koja je odigrana i pred brčanskom publikom?
Ja sam imenovan u nekom turbulentnom periodu, kada su se već počele raditi predstave za trilogiju. Imali smo tri premijere i festival Ruta u roku od dva mjeseca od mog imenovanja, tako da je u suštini bilo izazovno. Naravno da sam prezadovoljan izvođenjem predstave „Majka“, to su moje kolege, renomirani reditelj Dino Mustafić, koji je ostavio predivne predstave iza sebe. Ova trilogija i jeste neki Dinin pečat i nešto što mi njegujemo u Kamernom teatru. Mogu reći da je ova trilogija skup sjajnih predstava sa sjajnim glumcima. Gledao sam sve tri predstave, doživio ih na nekom podsvjesnom nivou, pogotovu predstavu „Majka“ koja ima itekako smisla u današnje vrijeme. To je moje lično mišljenje, ali ipak volim da sud prepustim publici i njihovom doživljavaju.
Piše: Aleksandra Simić
Foto: Dragan Deanović