Ansambl Kamernog teatra 55 iz Sarajeva izveo je sedmog dana Internacionalnog teatarskog festivala u Brčkom predstavu “Majka”, prema tekstu savremenog francuskog dramaturga Floriana Zellera. U režiji Dine Mustafića gledali smo emotivnu dramu o izolaciji, gubitku i psihološkim lomovima, kroz prizmu kompleksnog odnosa majke sa svojom porodicom.
Dino Mustafić, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih reditelja, već decenijama oblikuje kulturnu scenu Balkana svojim izuzetnim radom u teatru i na filmu. Poznat po svom preciznom i emotivnom pristupu režiji, Mustafić je tokom svoje bogate stvaralačke karijere kreirao djela koja su univerzalno prepoznata i nagrađivana.
Zadovoljstvo nam je da smo na Internacionalnim teatarskim susretima u Brčkom mogli pogledati još jednu predstavu čiju režiju potpisujete. Publika ovogodišnjeg festivala u Brčkom imala je priliku pogledati dvije predstave iz Zellerove trilogije. Kamerni teatar 55 iz Sarajeva došao nam je sa “Majkom”, predstavom koja otvara pitanja životnih strahova, boli, frustracija… Zašto ste se kao reditelj odlučili za ovaj komad?
Ja sam režirao trilogiju Zellera kao teatarsku cjelinu, a publika u Brčkom je imala priliku gledati jednu (Majka) od tih predstava koje su izvedene u Kamernom teatru 55. Florian Zeller se bavi univerzalnom temom porodice, a mi smo u ovoj predstavi pratili formu inovativnih dramaturških rješenja koja na originalan način otvaraju pitanja životnih strahova, tegoba i frustracija kojima smo izloženi. Istovremeno je riječ i o ličnoj predstavi junakinje koja je paradigma žene u savremenom svijetu. Porodica joj je bila prostor života, a onda nastupa sindrom “praznog gnijezda” i ona ostaje sama. Smatram da je važno otvoriti dijalog u pozorištu o društveno relevantnim temama u javnosti, koje marginaliziramo pred agresivnim političkim temama. Trilogija mi je bila prilika da kroz intimne, životne situacije, otvorimo pitanja : suicida, razvoda, mentalne bolesti, pozicije žene u porodici, dječiju perspektivu na turbulentni svijet, starenje i smrt…
Britanski Gardijan je okarakterisao Zellera kao “najuzbudljivijeg pisca današnjice”. Koliko zahtjevno je bilo režirati ne samo Majku nego i ostale dijelove trilogije?
On je zanimljiv, inspirativan pisac koji se postavlja širom svijeta jer na planu forme originalan spoj dramske tradicije komada sa tezom psihološkog komada sa iskorakom u teatarskoj formi koja dinamičnošću, repeticijom scenskih prizora, briljantno izvedenim likovima odslikava naše sopstvene situacije i životna iskustva sa kojom se publika voli identifikovati. Ja sam želio da u radu sa glumcima to učinimo u potrazi za umjetničkom istinom priče i likova sa kojim možemo uspostaviti duboku emociju i empatiju. Volim teatar koji nam otkriva svijet na emotivan način.
Koliko je važno da u pozorištu govorimo o temama koje neki još uvijek karakterišu kao tabu, ali su itekako kao pojava prisutne u našem društvu?
Dobar teatar uvijek ruši tabue, otklanja stereotipe i predrasude, otvara perspektivu drugog i drugačijeg. Zato je ova “familijarna trilogija” dobra literarna pretpostavka za potragom smisla u ovim turbulentnim društvenim i istorijskim vremenima, kada od silne buke ne čujemo jedni druge, ne vidimo očigledne stvari koje nas pojedinačno i kolektivno vode u katastrofu.
Iza Vas je četvrt vijeka režiranja, preko 120 predstava nosi Vaš pečat, od “Zida” pa na ovamo. Koliko je izazovno uvijek biti stvaralački originalan?
Nemam taj imperativ da budem originalan. Autorski se izražavam u teatru na temama koje me preokupiraju, dijelim sa publikom svoje dileme i pitanja, želim da uspostavim dijalog koji je kreativan bez ambicije da ponudim definitivne i konačne odgovore. Ja ih i nemam, osjećam nemir ovog vremena kojeg pokušavam scenski artikulisati i pretvoriti u predstavu sa upitnikom i uskličnikom.
Vi ste jedan od najzaslužnijih ljudi za obnovu MESS-a. U svjetlu održavanja i ovog našeg brčanskog festivala, možete li mi kazati koji je po Vama značaj održavanja i ulaganja u pozorišne festivale?
Festivali su piramidalni vrh jedne teatarske sredine. Prostor estetske komparacije i konfrontacije, imaju emancipatorski zamah, edukativni karakter. Ukoliko se ulaže u festival benefit je nesaglediv. Evo, festival u Brčkom sa svojom tradicijom i mijenama trebao bi polučiti višedecenijsku potrebu da grad Brčko dobije profesionalni teatar. Festival je odgojio publiku koja bi to prihvatila sa velikim interesom i oduševljenjem. Siguran sam u to.
Za kraj, kakva je po Vama danas bh. teatarska scena? Da li je dovoljno otvorena ka ogoljevanju bolnih tema i pitanja?
Nemam kompletan uvid u cjelokupnu bosanskohercegovačku scenu, ali ono što ispratim u jednoj umjetničkoj sezoni pokazuje da imamo zanimljiva ostvarenja koja mogu regionalno biti kompetitivna. Mislim da je veći izazov pred pozorištima kako u ovoj dekadi 21. vijeka odgovoriti tehnički, vizuelno, auditativno na autorske tendencije savremenog scenskog iskaza. Dakle, treba nam ozbiljna tehnička rekonstrukcija pozorišnih dvorana koja traži investicije da bi mogli biti estetski relevantni u budućnosti. Tu već opasno zaostajemo jer tehnika nije samo instrument na kojem “sviramo” već i prostor kreacije i imaginacije.
Piše: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković