Predstava Majka Kamernog teatra 55 istražuje složenost ženskih iskustava kroz lik majke, a Elma Juković, u svojoj ulozi, oslikava duboke emocije koje prate ovu univerzalnu temu. Prema Elmi, majka u predstavi nije samo arhetip suvremene žene, već i svake žene kroz povijest. Kroz svoj lik, ona se susreće s raznim ulogama, ističući međusobne odnose žena, napetosti između mladosti i starosti, kao i sukobe unutar braka, gdje strast i ljubav blijede. Elma naglašava da predstava oslikava strahove i žrtve žena, posebno majki, koje se suočavaju s odlaskom djece iz obiteljskog doma i nesvjesno daju sve od sebe, dok se ta posvećenost često podrazumijeva. Ova predstava, prema njoj, duboko istražuje ženski princip, balansirajući između vlastitih borbi i univerzalnih ženskih iskustava.
Zanima me vaše viđenje uloge koju igrate.
Meni je ovo jedno od najzanimljivijih glumačkih iskustava. Mislim, to se ne može uspoređivati, zaista. Svaka uloga i proces su jedinstveni, ali ovdje igram pet različitih uloga, gdje se sve mijenja vrlo suptilno – iznutra, kroz samo jedan sjaj u oku ili mala gesta. Promjene su toliko minimalne, nema promjene kostima ili fizičke transformacije, već samo te male, unutarnje promjene. Bilo je jako zanimljivo istraživati to, i naravno, zahtjevno. Ali mislim da glumački napredujem kroz ovaj proces. Svaka uloga ima pet različitih stanja, pet osjećaja koji se mijenjaju u sekundi, i to je ono što čini ovo iskustvo tako zanimljivim.
Što mislite, koja je glavna poruka s kojom je publika izašla večeras iz kazališta?
Mislim da su ljudi na početku malo zbunjeni. Dosta ljudi mi je reklo da im treba vremena da im se slegne sve. Predstava je vrlo brza, ne u ritmu, već zbog količine informacija koje prenosi. Ponavljanja, različiti detalji… sve to na prvu nije lako povezati. Tek nakon nekog vremena shvatimo šta je zapravo suština. Publika izlazi s različitim osjećajima. Mislim da muškarci i žene gledaju ovu predstavu na drugačiji način. Muškarci se često poistovjećuju sa sinom, dok ženama predstava može biti teška jer govori o onome što sve nas, žene, čeka. Tema o ženama koje su jedna drugoj vuk, ali istovremeno dijele istu sudbinu, veoma je moćna.
Kako je glazba utjecala na atmosferu i cjelokupni doživljaj predstave?
Mislim da je glazba puno doprinijela. Glazba u predstavama i filmovima ima ogroman utjecaj. Irena Popović je odradila fantastičan posao. Imamo trenutke kada se ništa konkretno ne događa, ali glazba igra veliku ulogu u stvaranju određene atmosfere. Daje nam priliku da se odvedemo u neko stanje koje je potrebno da doživimo skupa s glumcima.
Možete li izdvojiti jedan trenutak iz predstave koji vam je bio najizazovniji za odigrati?
Najveći izazov su bile te brze promjene između mojih uloga. Sve su različite, i to mora biti jasno vidljivo publici, ali bez fizičkih promjena. Publika mora prepoznati te suptilne promjene iz jedne scene u drugu, a da sve izgleda prirodno. Mislim da je to bio najveći izazov, ali istovremeno i privilegija za glumca da se uhvati u koštac s takvim zadatkom.
Koliko vas je u tome vodio redatelj?
Radili smo zajedno. Dino Mustafić je bio otvoren za prijedloge. Bilo je trenutaka kada smo pokušavali nešto novo, ali kasnije smo odlučili da to ne ide. Mislim da smo zajedničkim radom došli do finalnog rezultata. Bila je to vrlo lijepa suradnja.
Kada pomislite na svoju ulogu, koja vam prva asocijacija pada na pamet?
Crvena haljina. Zaista, crvena haljina mi je prva asocijacija. Crvena simbolizira strast, ljepotu, mladost, seksipil… a majka u predstavi nosi crvenu haljinu. Mislim da sam kroz tu haljinu utjelovila sve majčine strahove. Crvena boja zahtijeva hrabrost, i mislim da je taj simbol vrlo moćan u predstavi.
Kroz briljantne izvedbe glumaca gledatelji su uvučeni u svijet pun složenih odnosa, u kojem se granica između stvarnog i imaginarnog neprestano briše. Poseban pečat predstavi daje minimalizam u promjeni likova i suptilan pristup njihovoj unutarnjoj transformaciji, što stvara izuzetnu tenziju, dok glazba dodatno pojačava atmosferu, dajući komadu slojevitu emotivnu dubinu.
Ova predstava, puna simbolike i suptilnosti, ne nudi jednostavne odgovore, već ostavlja prostora za refleksiju o ulozi majke, žene i svih strahova koje nosimo. Kroz svoju neizvjesnost i slojevitost, “Majka” nam pruža priliku da preispitamo vlastite odnose, dileme i krhke veze koje nas oblikuju.
Piše: Ena Gluhaković
Foto: Dragan Deanović