Isidora Simijonović je srpska glumica poznata po svom radu u pozorištu, filmu i televiziji. Njena karijera obuhvata razne uloge koje su je istakle u domaćoj industriji.
Postala je poznata po ulozi u filmu Klip iz 2012. godine, u kojem je tumačila lik Jasne, buntovne tinejdžerke. Ova uloga donijela joj je međunarodno priznanje i nagrade. Takođe je igrala u više srpskih serija i filmova, uključujući Jutro će promeniti sve, Ubice mog oca, Močvara… Pored filmske karijere aktivna je i u pozorištu, gdje je nastupala u poznatim predstavama u glavnim beogradskim pozorištima. Isidora je poznata po svojoj posvećenosti glumi, a često ističe da je ovaj poziv izazovan i zahtijeva stalni rad.
U tragikomičnoj porodičnoj drami „Otac“, Ateljea 212, Isidora Simijonović tumači ulogu Laure, kojom zajedno sa ostalim protagonistima progovara o procesu starenja i, u datim okolnostima, izvrnutom odnosu oca i kćerke, o ljubavi i gubitku, dovodeći u pitanje postojanost kategorija istine i realnosti. U razgovoru za Bilten Internacionalnih teatarskih susreta Isidora Simijonović ističe da joj je bilo predivno iskustvo rad i igranje u ovoj predstavi.
Kako ste se pripremali za ulogu Laure u predstavi Otac? Da li ste istraživali temu demencije i starenja?
Mene je u toj ulozi i u ovom komadu najviše zainteresovao taj odnos nje i glavnog junaka Andreja, jer ona jeste i sjećanje na njegovu pokojnu kćerku. Zanimljivo mi je i razumijevanje između jedne mlade i jedne starije osobe. U stvari, te iskre prepoznavanja i ta toplina, koja može da se desi u toj relaciji, su nešto što je mene baš inspirisalo, i uopšte to kako i na koji način ona brine o njemu i kako komunicira sa njim. Generalno, rad sa Paolom i sa cijelom ekipom mi je bio baš lijep, način na koji smo se poigravali sa nekim linijama realnosti i onoga što je njegova uobrazilja. To daje dodatnu slobodu u sredstvima.
Upravo ste pomenuli režisera, pa recite nam kakva je bila vaša saradnja sa Paolom Mađelijem? Šta ste naučili od njega kroz rad na ovoj predstavi?
Predivna, neopisivo mi je značajno što sam imala priliku da radim sa njim. Za mene su te probe i odlazak na probe bili prava radost. Mislim da smo se svi osjećali kao kod kuće i da je postojala stvarno jedna mirna, a veoma kreativna atmosfera u radu. On je čovjek koji ima toliko iskustva i znanja i on nekako jeste pozorište. On to nosi sa sobom. Bio je vjetar u leđa svima nama koji treba da budemo na sceni, nije nas opterećivao nikakvim sopstvenim egom. Naprotiv, veoma je lako s njim komunicirati i naći zajednički jezik jer je neopterećen sopstvenom veličinom, a neosporno je veliki.
Kako je igrati uz velikane kao što su Voja Brajović i Hana Selimović? Da li je to donijelo dodatni pritisak ili inspiraciju?
Divno, ja sam sa Hanom postala baš kroz ovaj proces i bliska prijateljica i mislim da nema ništa ljepše nego kad možeš da radiš sa ljudima koje voliš i kojima se diviš kao kolegama, s kojima možeš da uspostaviš dobru razmjenu i razumijevanje. To je uvijek učenje, mi uvijek učimo i kad se to tako pogodi to je baš lijepo.
Koji je bio najizazovniji i najemotivniji trenutak tokom rada na predstavi „ Otac“ i kako ste ga savladali?
Najemotivniji trenutak je bio kad smo se rastajali sa Paolom Mađelijem, posle prve reprize, kad je on išao kući. To je bilo baš emotivno. Potom, rastanci kada smo završili proces su bili malo tužni ali i lijepi, jer smo imali šta da nam nedostaje.
Budući da ste poznati i po filmskim ulogama, kako balansirate između pozorišta i filma? Da li pozorište pruža drugačiju vrstu izazova u odnosu na film?
Prethodnih šest godina u kontinuitetu igram u pozorištu. Ja sam imala sreću da radim sa baš velikim rediteljima, imala sam prilike da pravim i u pozorištu neke uloge koje su bile meni vrlo važne, tako da držim neki kontinuitet. Mislim da je pozorište jako važno za razvoj glumca, za rad na njegovom zanatu, za sticanje i vještine i širine. U pozorištu mogu da se probaju neke stvari koje na snimanju ne mogu. S druge strane, ja jako volim film, jako volim serije i trudim se da ne zapostavim ni jedno ni drugo, bar u ovom momentu.
Šta mislite koji utisak predstava „Otac“ ostavlja na publiku?
Mislim da postoji snažno emotivno prepoznavanje i uglavnom publika jako emotivno, zapravo neskriveno emotivno reaguje na predstavu. Pored teme starenja, demencije, tu je i osjećaj gubitka, rastanka, smrti neke osobe koja nam je bila važna i koju vrijeme nekako odnosi i to je takođe nešto sa čim svi mogu da se identifikuju.
Brčanska publika je osjetila tu snagu sa scene i gromoglasnim aplauzom nagradila protagoniste ove predstave. Zanimljivo je da je Florijan Zeler, najuzbudljiviji dramski pisac današnjice kako su ga okarakterisali kritičari Gardijana, debitovao kao filmski reditelj upravo ovom dramom 2020. godine. Osvojio je nagradu Oskar zajedno sa Kristoferom Hemptonom u kategoriji za najbolji adaptirani scenario. Dramska trilogija „Majka“, „Otac“ i „Sin“ donijela je Zeleru Molijerovu nagradu i danas se ubraja među najizvođenije na svjetskim scenama.
Piše: Aleksandra Simić
Foto: Dragan Deanović