Brčanska publika drugu veče Internacionalnih teatarskih susreta imala je priliku gledati predstavu Kuća u izvedbi Zvezdara teatra Beograd, koju je po tekstu Nebojše Ilića režirao Vojislav Brajović.
Prema obrazloženju koje je dao selektor Susreta Goran Damjanac o ovoj predstavi, između ostalog je kazao i to, da se režija Vojislava Brajovića nastavlja na estetsko-estetički okvir koji je postavio u predstavi Voz, odnosno čistoća, jednostavnost, glumac u centru rediteljskog postupka.
Na konferenciji održanoj tradicionalno nakon izvođenja predstave Brajović, koji je publici poznatiji kao bard ex jugoslovenskog glumišta, je istakao da je posao režije ove predstave prihvatio na nagovor svojih kolega glumaca i to u momentu dok još nije ni pročitao sam tekst.
„Oni su hteli da ja to režiram, da im bude lepo dok se to radi, mislim da je to glavni razlog. Ja nisam ni znao tekst, nisam ga bio pročitao. Znao sam da je to nešto što je poetski vredno i kad sam pročitao video sam da je to mogućnost da se dirne srce drugih ljudi. Tokom rada je primarna bila radost u istraživanju svega onoga što tekst nudi do te mere da smo otkrivali nešto što ni autor nije znao da ima. Svo vreme dok smo radili imao sam potrebu da se to i nekako muzički dopuni. Stalno sam zamišljao da je tu nekako prisutan Mokranjac, što je naravno bilo neostvarljivo. I onda se pojavio jedan fantastičan kompozitor i aranžer Voja Aralica koji se oduševio tekstom i napravio nešto bolje nego što sam ja uopšte zamišljao, pored naravno ogromne energije mlade glumice koja drži celu predstavu i peva fantastično“, kazao je Brajović.
Govoreći o žanru same predstave, dodao je da se u tekstu krije jedna velika emocija, da je predstava puna suza i smeha, naglašavajući da to voli i da igra u komadima koji to nude, jer kako je rekao: “ Mi smo takav soj koji umije da pronađe te nježne dodire duše ali i da napravi grdni belaj“.
Brajović je kazao i da sama rečenica na kraju predstave, kada glumica kaže da su svi u kući, i baba, i deda, i mama, i tata i ona, i da ih ima na milione i da uopšte nije gužva, nije poruka da nas na onome svijetu čeka nešto ljepše, već da tamo postoji blagostanje, odnosno blagost, mir i spokojstvo.
Govoreći o tome da nije često da autor i igra u predstavi, Voja Brajović je istakao da zna koliko je to veliko uzbuđenje i da smatra da je prilikom ovog izvođenja predstave bila jedna od najboljih energija.
Uvijek citira da u pozorištu, koje je najveća umjetnost koja postoji, imaju mogućnost da kod drugih proizvedu nježne dodire duše i dodirnu srca drugih ljudi. Po njegovom mišljenju umjetnost je liječenje duše i čovjeka, a pozorište kao umjetnost tog trenutka je najspretnije i najobučenije da to liječenje radi.
Dramaturg Jelena Paligorić Sinkević ovom prilikom je dala osvrt na predstavu Kuća, apostrofirajući dvije stvari.
„Prva stvar koja mislim da je jako važna u ovoj predstavi je vreme koje ne postoji, a u pozorištu vreme zaista ne postoji. I čini mi se to što je gledaocu dato dovoljno prostora da svaku repliku čuje i oseti je beskonačno dragoceno i užasno retko. Da taj plasman rečenice bude rediteljski metod kao takav što mislim da jako nedostaje jer mi svedočimo izumiranju jezika naročito u smislu da se ima vremena da se zapravo neko čuje. A druga stvar koja je meni lično negde jako zanimljiva je taj tretman smrti. Mi ipak živimo na prostorima gde je smrt i dalje tretirana jako paganski, gdje se mi nje bojimo i mislimo da poslije nje nema više ničega. U ovoj predstavi zapravo toplina iz života koji živimo se preliva u taj život poslije smrti. I na kraju, čini mi se da nije manje važno da se naglasi, da Zvezdara ima svoj žanr koji bih zvala Male tople ljudske priče“, apostrofirala je Paligorić Sinkević.
Piše: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dragan Deanović