Predstava “Tri prikazivanja Boga” donosi potresnu priču o ljudskoj prirodi, vjeri i duhovnosti, kroz oči likova suočenih s brutalnošću rata i težinom preživljavanja. Kroz moralne dileme i borbu za smislom, predstava istražuje kako se Bog i religija manifestiraju u trenucima najveće krize. Snažna scenografija i glazba doprinose stvaranju emotivno intenzivne atmosfere, dok središnji motivi vjere i iskušenja odražavaju složenost ljudske borbe za spasenje.
Siniša Udovičić istaknuti je bosanskohercegovački glumac, poznat po svojim zapaženim ulogama u kazalištu, filmu i televiziji. Njegova karijera traje nekoliko desetljeća, a prepoznatljiv je po izuzetnoj glumačkoj fleksibilnosti i sposobnosti snalaženja u različitim dramskim žanrovima. Upravo uloga ovoj predstavi pokazuje njegovu snagu u tumačenju likova koji nose kompleksne emocije i teške životne dileme.
Vaša uloga kombinira nekoliko likova. Kako ste balansirali različite aspekte Vladimira, Ivana i Logoraša 4 u jednom performansu?
To je najmanji problem kad se radi s Alešom, kako napraviti te distinkcije. U početku je jako teško razumjeti šta on hoće i onda dok se vi zapravo pozabavite samim tekstom i samim sobom, to nekako prosto izađe, samo se nudi to što jeste distinkcija između tih likova. S tim da ovaj lik kojeg sam ja igrao ima tu liniju kao da nije isti lik, ali da postoji mogućnost da jeste. Jer realno postoji mogućnost da je nekog zahvatio Drugi svjetski rat, da je bio na Golom otoku i da je bio u logoru. U tom vremenskom periodu moguće je da se nekome desilo, ali nismo to forsirali.
Vladimir i Ivan likovi su koji nose različite moralne dileme. Koji aspekt njihove ličnosti vam je bio najizazovniji za interpretaciju?
Pa nekako mislim da sama ta situacija te „nigdje zemlje“, bukvalno ni na nebu ni na zemlji, u ratu i prosto ne znate jesu li živi ili mrtvi, jesu li stvarni ili nisu. Zapravo sam najviše forsirao tu mogućnost i strah od usamljenosti u takvom prostoru koji je i onako, kad ga samo zamislite, već užasan. Da vam je beskrajno hladno, da ste gladni i da ne znate hoće li doći pojačanje i onda je ta mogućnost ostanka u takvom paklu strašna, pa da si još i sam, to je najdublji kazan pakla u kom bi se mogao nać. Zato sam forsirao liniju tog htijenja prema najbližem da je uvijek tu i ma koliko se svađali zapravo imaju samo jedan drugoga.
S obzirom na to da se predstava bavi ozbiljnim temama, kako ste pronašli emocionalni balans između svojeg osobnog iskustva i onoga što lik zahtijeva?
To se kaže u samom tekstu, da niko ne zna kako je bilo u gasnim komorama. Postoje pretpostavke, ne postoji dokument. Postoji snimak koji pokazuje šta se unutra dešava, imamo te historijske dokumente o zidovima izgrebanim noktima ali prosto morate samo zamisliti kakav je to pakao. I onda u tom kontekstu nismo se trudili, ni reditelj ni mi, da se ide u neku patetiku, što bi bio baš pogrešan put. Nego da se pokuša naći ta nijansa između preozbiljnosti te situacije i nekog slikovitog prikaza jednog od krugova tog pakla. Ja sam se konkretno trudio da pokušam osvijestiti mogućnost nekoga ko se nađe u takvoj situaciji i onda koristiti sredstva kroz igru koja će biti u stilu predstave, a da budu iskrena.
Predstava se odvija u teškom i mračnom kontekstu logora. Kako ste, kao glumac, uspjeli unijeti humanost u likove koje tumačite?
To je zapravo jedino što imamo najčešće. Posebno u takvim beznadežnim situacijama, gdje je ljudskost jedino što možete sačuvati. Jer ako to izgubite onda ne postojite, onda ste se poništili kao ljudsko biće. Zato mora biti ta linija nečega opipljivog, da kada vidite lika, da ga zaista možete zamisliti u tom prostoru. I da se onda stvori ta klica ljudskosti, duhovnosti, humanizma, koji je pogažen kroz ove slike koje smo pokazali. Da se, kao na kraju predstave na tom otoku od goleti napravi šuma. U ovim najgorim situacijama vam nada jedino može biti spas, neka lijepa riječ. Koliko god to moglo patetično da zvuči.
Predstava se zove “Tri prikazivanja Boga.” Kako vi, kroz svoju ulogu, doživljavate koncept božanskog ili spiritualnog u kontekstu predstave?
Lično ja nisam religiozan, ali teško neko može reći da nije vjernik. Na vjeri je zasnovano dosta toga o čemu i ne razmišljamo. Kada uđete u banku da položite novac, vjerujete gospođi da će vam ostaviti novac. Kad prelazite na pješačkom, vi vjerujete da će auto stati. Dakle ne možete ne vjerovati ni u šta, mi smo ljudi zato što vjerujemo ljudima oko nas, vjerujemo u neki sistem. Vjera je nešto što nas vodi kroz život. A sad božanska linija koja se provlači kroz predstavu, to je nešto što je neopipljivo, ali je prisutno oko nas, trudili smo se da bude uvijek tu, kao neki dim, uvijek oko nas.
Kako je bilo surađivati s redateljem Alešom Kurtom i šta vam je posebno pomoglo u razvijanju vašeg lika pod njegovim vođenjem?
Ovo je moja druga predstava s njim i to je prosto reditelj kojeg bi poželio svakom glumcu. To je reditelj koji vam daje apsolutnu moguću slobodu koju možete da zamislite kao glumac. Sve je zaista dozvoljeno u momentu dok on počne to malo da oblikuje. Ali ne ide daleko od vas, nego pokušava da iskoristi to što ste donijeli i ne pokušava da gomila na vas nešto što je eksterno. I zaista je veličanstveno raditi s njim.
Kako ste se osjećali dok ste radili s kolegama na ovako emocionalno zahtjevnom komadu? Jesu li postojali trenutci katarze tijekom proba?
Da, moram reći posebno ta scena plinske komore. Nismo bili sigurni kako će to izgledati, Aleša je naravno imao cijelu sliku toga. Prvi put kad smo ušli u tu prostorijicu, ovdje je to neka kao gaza, nekako je nešto kliknulo među nama, svi smo počeli malo drugačije disati nego do tada. Tako da je veličanstveno da smo uopšte imali priliku da se bavimo ovako uzvišenim temama, pogotovo sa ovakvim rediteljem koji može daleko da vidi to sve.
Koja je po vama ključna poruka ove predstave i što mislite da su gledatelji ponijeli sa sobom večeras nakon što su izašli iz kazališta?
Mislim da je ta neka poruka, zapravo vjera. Vjera u ljude, vjera da možemo pomoći jedni drugima, da se oslanjamo jedni na druge. Zamislimo hiljade brižljivo posađenih borova, čempresa i vrba u malim jednakim rastojanjima, koje su ljudi zaista fizički branili od sunca i tako su dobijali neki benefit. Djeca su, na primjer, iskrena jer je njima sreća važnija od ega. A mi u toku odrastanja izgubimo taj trenutak gdje nam je sreća bitnija i onda postajemo sami sebi bitni i ne vjerujemo drugima. Zaista je krajnje vrijeme da se počnemo okretati jedni drugima, a ne okretati leđa, u svakom smislu.
Odgovor na pitanje “Gdje prestaje čovjek, a počinje Bog?” leži u samom iskustvu patnje i vjere. Kroz priče likova koje je predstava oživjela, jasno je da granica između čovjeka i božanskog nije definirana čudom ili silom, već trenutkom kada ljudska duša, unatoč očaju, izabere vjeru u druge – u ljudskost, u nadu, u sam opstanak. Bog počinje tamo gdje čovjek, usred tame, nalazi snagu da ne izgubi vjeru ni u sebe ni u svijet oko sebe.
Piše: Ena Gluhaković
Foto: Dragan Deanović