„Ja sam se večeras izvrištala isplakala i pustila duši sve da kaže.“
Drama “Kuća” pripovijeda priču o odlascima i ostancima, kroz likove dede, oca i kćerke koji žive u inostranstvu, daleko od svoje kuće i često ih vuče nostalgija. Dramska priča ilustruje osjećaj kod ljudi u inostranstvu kojima nedostaje dom, ali kad su ponovo u svojoj zemlji fali im da se vrate. I tako u nedogled. Svako na svoj način nosi se sa velikim gubitkom – majke i supruge, ali i svime što život donosi. Komad se odigrava u tri cjeline, tri poglavlja, tri mjesta – Torontu (Kanada), Beogradu i malom selu u Srbiji, u tri godišnja doba – zima, proljeće, jesen. Nebojša Ilić i Branimir Brstina igrali su oca i dedu suptilno, životno i vrlo emotivno, a mlada Ivana Zečević apsolutno nosi predstavu svojom energijom na sceni, ali i sjajnim pjevanjem koje predstavi daje poseban pečat. Režiju potpisuje Voja Brajović.
Ivana Zečević je mlada srpska glumica koja je postala poznata publici zahvaljujući ulogama u popularnim serijama kao što su „Grupa“, „Kalkanski krugovi“, „Aleksandar od Jugoslavije“, „U klinču“, filmu „Ničije dete“. Ivana je izjavila da je gluma postala njen poziv nakon što se bavila muzikom u mlađim danima, posebno rep scenom, pohađala je muzičku školu ali je odabrala glumu kao svoju umjetničku strast. U predstavi u nekoliko navrata pored vrhunske glume i pjeva, što je brčanska publika propratila i aplauzom.
Ističe da mlađi glumci nekako sad počinju karijeru na televiziji i filmu, tako da je predstava Kuća u kojoj igra kćerku Taru, za dedu Dobrila, prva uloga u pozorištu i njen svojevrstan debi ali je prije toga igrala u jednoj dječijoj predstavi.
Predstava Kuća u kojoj igrate kćerku u porodici, naišla je na odličan prijem publike. Kako ste doživjeli ovaj lik i šta Vam je bilo najizazovnije u pripremi za ulogu?
Pa najizazovnije je to što je ovo moja prva pozorišna uloga. Zapravo druga. U Bošku Buhi odigrala sam dječiju predstavu u režiji Milana Karadžića ali ovo je zapravo moj prvi pozorišni debi. Bilo je zaista izazovno jer ipak je Voja Brajović reditelj, proces je bio intezivan, bilo je i gore i dole ali je obraćao pažnju na moje emocije. S obzirom na to da je uloga baš zahtjevna i sve vrijeme smo na sceni, uz pomoć njega i kao mentora bilo je jako uzbudljivo.
Kako Vi vidite temu predstave, da li je Vama bliska, starijoj publici svakako jeste pa i srednjim generacijama, vi ste ipak mlađi?
Bliska mi je, čak i kod mojih prijatelja mlađe generacije nisam osjetila nikakav jaz. Mislim da je ovo predstava koja se tiče svih generacija i svih nas jer se tiče smisla, porodice, ljubavi, bukvalno smisla života. Sad sam baš u šminkernici razmišljala kako se na kraju predstave svi slome. To stranstvovanje meni je više duševno, nekako lično. Možemo da budemo u Torontu ili na kraju svijeta. Možemo da živimo u selu, u gradu.. Mada, ja sam više za selo, za domovinu. Iskreno, to je ono što pogađa.
Sigurna sam da se dobar dio publike prepoznao jer imali smo raseljavanja uzrokovana ratom kod nas ovdje, pa i ova novija, i uvijek svi pate i oni koji odlaze i oni koji ostaju i nekako su svi ljubomorni jedni na druge misleći da je patnja uvijek na dugoj strani. Nosimo sebe sa sobom zapravo.
To i jeste zapravo jedina suština.
Šta za Vas predstavlja rad u pozorištu, pogotovu u kontekstu uloge u Kući i kako je pozorište oblikovalo Vašu glumačku tehniku?
Nekako najprije ta hrabrost da čovjek izađe na scenu i da glumac iskreno sebe prikaže na sceni, ako je uopšte u mogućnosti. Svaki dan je drugačiji, meni je svako igranje drugačije, nekad se dam manje, nekad više, prosto koliko mogu. I publika je drugačija a i mi smo svaki put drugačiji. Međutim, nešto što mi definitivno čisti dušu je pozorište. Kolega glumac Sergej Trifunović rekao mi je jednom dok smo spremali ulogu: „Meni ne treba psihoterapeut, meni je samo dovoljno pozorište“. I to je istina zaista. Ja sam se večeras isplakala, izvrištala, pustila duši sve da kaže i lakše mi je. To je lično za mene, pa onda ide i publika i ta reakcija, osmijesi i suze.
Imali ste priliku da radite ispred kamere – filmove i televizijske serije. Da li Vam je bliže to ili ipak pozorište?
Oba su mi bliska, oba volim. Starije kolege su kretale iz pozorišta. Danas je to obratno, mi smo generacija koja kreće od kamera i onda je nama kamera nešto što smo savladali. Ali uvijek su izazov i jedno i drugo jer su potpuno drugačiji.
Da li ste imali neki poseban trenutak na sceni koji Vam je ostao u sjećanju tokom rada na ovoj predstavi?
Kraj predstave, uvijek mi je on upečatljiv. On mami tim monologom, to su stvari koje su čiste i Cile (Nebojša Ilić) ih je tako izvrsno napisao, tu više nema ni da mislite, to samo treba da se izgovori i da se povjeruje u to. A Voja je nalazio načine kako da dopre do nas, nije nas opterećivao, uvijek je govorio da radimo onako kako nam je prirodno i intimno i lično, tako da to su te stvari koje bih izdvojila.
Predstava se bavi porodičnim odnosima i unutrašnjim sukobima. Šta je po Vašem mišljenju ključna poruka koju publika može ponijeti iz ove predstave i o čemu da promisli?
Ne znam da li treba da se misli. Smatram da treba da shvate da sve ima smisla, da je život važan, da su ljudi koji vas okružuju važni i da i lijepo i ružno u životu ima smisla. Na kraju se svedemo na jednu suštinu, šta je čovjek osjetio, da li je plakao, da li se smijao. Suština je da je porodica važna, jer komad je o porodici i porodičnim odnosima. Mi i kad odemo tamo negdje daleko, mi ćemo uvijek biti kući ako smo sa porodicom i sa samim sobom na dobroj relaciji.
I na kraju gdje je za Vas kuća?
Sad bih rekla adresu ali ne smijem. Šalim se naravno. Kuća je gdje god da ste vi srećni, gdje niste u ratu sa sobom, bez obzira gdje se nalazite, u kojem dijelu svijeta. Meni je kuća najviše sa mojim najmilijima, ali ja sam u kući i na sceni sa mojim kolegama jer se prosto osjećam dobro i zdravo.
Reditelj predstave Voja Brajović, a prije svega maestralan glumac, rekao je za Ivanu Zečević da je svim protagonistima predstave divno glumačko otkriće, što bi trebao biti veliki kompliment za ovu mladu glumicu.
Piše: Aleksandra Simić
Foto: Dragan Deanović