Šesta je godina kako izlazi časopis za pozorište / kazalište, književnost i kulturu pod nazivom SUSRETI. Ovaj časopis nastavlja tradiciju izlaženja časopisa RIJEČ, koji je izlazio desetak godina. Postalo je uobičajeno da se u okviru, ranije, Susreta pozorišta / kazališta, a danas Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta BiH promiviše ovaj časopis. Inače to je jedna svojevrsna simbioza avanture zvane izdavanje časopisa i organizovanje teatarskog Festivala.
U okviru četrdesetih po redu Internacionanih teatarskih susreta promovisane su dvije sveske časopisa, i to dvobrojevi 3-4 za 2022. godinu, i 1-2 za 2023. godinu.
Dvobroj časopisa SUSRETI 3-4 za 2022. godinu, na 493 stranice, sadržajno je strukturiran u četrnaest segmenata. Poglavlja u ovom dvobroju su: Drama, Teatar, Nusret Idrizović, Eseji, Bajke, Poezija, Njemački pjesnici, Danski pjesnici, Makedonski pisci, Haiku, Aforizmi, Čuvari brčanskog duha, Prikazi i IN memoriam.
U dijelu koji se odnosi na dramu objavljena su tri dramska teksta, i to: „Mark Rotko – crveno“, igrokaz u pet scena, autora Džona Logana, zatim monodrama „Amerikanka“ Nikolaja Koljade, i tekst „F23 ili bluz u bijelom“ Slađane Jovičić.
Šest radova je objavljeno u poglavlju koji se bavi teatrom.
U radu koji se bavi „Produkcijom pozorišne festivalske TV hronike“, autori Jakov Amidžić, Zoran Pavljašević i Srdjan Vukadinović ističu da producent pozorišnog festivala u planu produkcije pored aktivnosti koje se odnose na organizaciju izvođenja predstava, i svega onoga što je neophodno da bi se jedan festival odvijao po planu i programu, u savremenim društvenim okolnostima mora voditi računa na koji će način prezentovati u javnosti zbivanja sa i oko festivala. Postoje različiti načini i sredstva za promociju i prezentaciju festivala u javnosti (plakati, afiše, programske knjižice, flajeri, konferencije za štampu, audio i video reklamni džinglovi, najave u štampi, gostovanja u medijima, društvene mreže, internet, itd.). Proces promocije festivala se odvija u kontinuitetu i u različitim fazama njegove produkcije; u fazi priprema, za vrijeme i poslije samog festivala. Jedan od uspješnih vidova kreativne promocije i prezentacije jednog festivala su svakako i televizijske hronike. Hronikom se na poseban način daje uvid o onome što se dešava na tiču da festivalu, od njegovog glavnog i pratećeg sadržaja, učesnika na festivalu i drugih zanimljivosti koja prate festivalska zbivanja.
Rad pod nazivom „Rediteljskom maštom protiv besmisla i trauma“, autora Srdjana Vukadinovića predstavlja kritički osvrt na XXXVIII Susrete pozorišta / kazališta BiH.
Naglašava se u ovom članku da je scensko prikazanje je ogledalo društvene i teatarske stvarnosti u bilo kojem realitetu. Iako je ono idilično i s onu stranu pozornice bitno može da opredijeli ponašanje i djelovanje ka boljem svijetu. U tim odrednicama i strukturama je locirana i sadržajnost XXXVIII Susreta pozorišta / kazališta BiH u Brčkom. Reditelji kao kreatori pozorišne mašte i njenog inkorporiranja u bolji svijet sublimiraju ljepotu prožimanja i susretanja, koje se ogledaju u prvoj ravni u detektovanju problema, a u svakom sledećem sloju u sastavnicama mašte koja taj svijet može učiniti boljim i savršenijim za život. Teatar mora ići korak dalje od stvarnosti. Mora zakoračiti tamo gdje društvo još nije zakoračilo. Ako nije tako onda ni teatar nije ispunio svoju svrhu i svoju misiju. A reditelj je tu da od društvene tragedije napravi na neki način seizmografiju struktura svijesti posjetilaca kazališnog čina. Uspostavlja odnose koji uvjeravaju posjetioce u teatru da su svi oni puno bolji nego što misle. I da mogu uraditi i postići mnogo više.
O „Teatrološkim izvorima kao neizostavnom dijelu kazališnog trajanja“ pišu Zoran Pavljašević i Srdjan Vukadinović. Mnoštvo je teatroloških izvora koji se koriste u istraživanjima o pozorištu i njegovom trajanju. Svi se oni mogu svrstati u dvije velike grupe: primarne i sekundarne izvore. Pored primarnih (neposrednih) pozorišnih izvora, koji proizilaze iz najbližeg okruženja scenske prakse, radi što vjernije rekonstrukcije minulog pozorišnog čina, neophodno je koristiti i sekundarne (posredne) pozorišne izvore. Primarni (neposredni) izvori rekonstrukcije, govore direktno o predstavi koja je predmet istraživanja, dok sekundarni izvori posredno nude određena saznanja u vezi sa pomenutim pozorišnim događajem. U primarne teatrološke izvore spadaju: programi, katalozi, afiše, plakati, kao i izvorna arhivska dokumenta. Sekundarni teatrološki izvori su: teoretske rasprave o pozorištu, nacrti i predlošci za buduća scenska djela, svi oblici osvrta javnosti na predstavu i njene popratne pojave (kritike, reportaže, polemike), vijesti o pozorištu u najraznovrsnijim sredstvima javnog saopštavanja (štampa, radio, film, televizija). Cjelinu pozorišnog bića konstituiše splet teatarskih segmenata, a bitno i značajno ga upotpunjuju primarni (afiše, programi, katalozi, arhivska dokumenta) i sekundarni pozorišni izvori (film, radio, televizija, štampa…)
U dijelu časopisa koji se odnosi na teatar pišu još, i: Predrag Nešović o „XXXIX Internacionalnim teatarskim susretima Brčko distrikta BiH“, dok Mirsada Suljić tretira u dva rada problem „Inscenacije djela južnoslovenske dramske baštine u režiji Ahmeda Muradbegovića“, kao i daje „Teatrološku analizu predstave „Ugursuz“ Nedžada Ibrišimovića.
Dvobroj 1 – 2 za 2023.godinu časopisa SUSRETI, na 522 strane, obraduje tekstove kroz dvanaest poglavlja. Riječ je o sledećim segmentima časopisa: Drama, Teatar, Olaf Stapledon, Stjepan Verković, Kafanologija, Proza, Eseji, Poezija, Putopis, Aforizmi i Susret.
U dijelu koji se odnosi na dramu objavljuju se četiri dramska teksta, i to: „Venčanje Krečinskog“, čiji je autor ruski pisac Aleksandar Suhovo-Kobilin, zatim „Nikad nisi znala da lažeš“ (Žarko Milenić), pa „Pobjeći negdje“ (Sabahudin Hadžialić) i „Moj ujak preskače žute kockice“ (Ivan Cvetanović).
Osam radova je objavljeno u poglavlju časopisa koji se odnosi na teatar.
Autori Denis Krdžalić, Jakov Amidžić, Srdjan Vukadinović i Zoran Pavljašević pišu o „Produkcijskom modelu Evropske noći teatra“. Traganje za produkcijskim modelima i njihovim specifičnim prilagodljivostima je imperativ savremenog pozorišta. Produkcijski model Evropske Noći teatra, kao jedinstvene jednodnevne Evropske kulturne manifestacije, je decentralizovan produkcijski model koji potiče inovacije, daje fleksibilnost u organizacijskoj strukturi i otvara potpuno novu produkcijsku dimenziju. Uz pomoć tehnologije i inovativnih narativnih tehnika, produkcijske kuće, javne ustanove i kulturni akteri traže nove načine za angažiranje publike. Sama organizacija manifestacije zahtjeva koordinaciju značajnog broja individualnih kulturnih organizacija i obuhvata sve oblike scenskih umjetnosti, a osim pozorišnih predstava također se organizuju radionice, razgovori sa umjetnicima i otvaraju se “vrata-iza-scene”. Samim tim Noć teatra potiče publiku da iskusi pozorište na potpuno novi način, rušeći barijere između scene i gledalaca, a istovremenu pruža fleksibilnost nudeći opciju konzumiranja programskih sadržaja putem digitalnih platformi. U srcu Evropske Noći Teatra je ideja o promociji različitih formi teatarske umjetnosti. Produkcijski model stoga mora biti interdisciplinaran, kombinirajući tradicionalne forme teatra s modernijim formama kao što su interaktivne izvedbe, multimedijalne instalacije i digitalni teatar. Za uspješnu realizaciju ovog eventa potrebna je bliska suradnja između različitih teatarskih kuća, umjetničkih institucija, obrazovnih ustanova i lokalnih vlasti, a osnovna ideja decentralizovanog modela je da se različite pozorišne ustanove, trupe, organizacije i nezavisni umjetnici uključe u kreiranje i realizaciju programa. Umjesto centralizovanog modela, gdje je jedna institucija ili organizacija odgovorna za kompletnu produkciju, decentralizovani model omogućava učešće mnogih različitih aktera. Takva široka mreža partnerstava omogućuje pristup resursima, lokacijama i financiranju.
Problem „Umrežavanja produkcijskih struktura pozorišnog čina“ je tema rada čiji su autori Srdjan Vukadinović, Denis Krdžalić i Jakov Amidžić. Teatarski čin je uvijek obojen specifičnim i posebnim segmentima i strukturama koje ga konstituišu, kako onim programsko repertoarskim, tako i produkcijskim. U šarenolikom spektru kreiranja pozorišnog čina uvijek je prisutno sučeljavanje mnogih elemenata oblikovanja projekta. Tu složenu dimenziju nastanka pozorišne predstave ili projekta u širem smislu (festivala) determinišu mnogi, kako lični, tako i opšte prihvaćeni senzibilni modusi. Najbitnije je, kada je riječ o produkcijskom momentu, umrežiti sve strukturne segmente u jednu cjelinu koja ne mora biti nužno šablonizirana, ali treba biti efikasna i produktivna. Uspješniji rezultati u pozorištu su mogući ako je umrežavanje produkcijskih struktura urađeno sa sadržajem i idejom djela, odnosno konačnog pozorišnog čina. Svaki trenutak i momenat društvene stvarnosti u pozorištu nosi sa sobom mnoštvo struktura, ali je najvažnije bazirati se na onome što je menadžment u kulturi, predstava, pozorišna produkcija, manifestacije, producent i marketing u kulturi. Tradicija umrežavanja produkcijskih struktura je duboko ukorijenjena u konačnost i (ne)impresivnost pozorišnog čina, a kompaktnost struktura čini projekat potpunijim u svakom smislu njegovog ispoljavanja.
Rad o „Kazalištu u borbi protiv rđavog svijeta“ je tekst autora Srdjana Vukadinovića. Kroz vrijeme svoga egzistiranja kazališni festivali vremenom postaju konzervativni i neangažirani, a zlonamjerni i rđavi svijet ih pokušava upregnuti u svoje „kolo“, samo zarad nekakvih materijalnih prihodnosti. Vremenom to poprimi dimenzije nedostojne bilo kakvog odgovora, a na intenzivne reakcije vankazališnih krugova se polako i ogugla. Sve te bolesti društva, bez obzira da li se radi o škrtosti, ili besperspektivnosti prouzrokovanoj lopovlucima, ili krizi smisla, ili mnogo čemu drugome integrisali su u svom festivalskom korpusu XXXIX Internacionalni teatarski susreti Brčko distrikta BiH. Novi konceptualni okvir je bio najbolji odgovor za sve pokušaje destabilizovanja nečega što je poprimilo široke okvire teatarske borbe protiv svega onoga što generiše rđavi svijet. Savremene i upečatljive dramske priče koncipirane na ključnim gabaritima rđavog i zlog društva, veoma razgovornim, ponekad i teškim jezikom, uz sceničnost koja intrigira, na moderan način reinterpretiraju kanale otkrivanja ili ukazivanja na loše osobine pojedinca i društva. U toj borbi kazalište pokazuje svoj puni smisao postojanja.
Svojevrsna simbioza teatra i časopisa je prisutna i u radovima: „O predstavi „Hasanaginica“ Alije Isakovića u Parizu 1999“ (Save Anđelkovića), zatim „Festival inovativne koncepcije i otvaranja ka budućnosti (Predrag Nešović), dok se Mirsada Suljić u tri svoja rada bavi problemima „Scenskog govora u predstavi „Ugursuz“ u Kamernom teatru 55“, zatim „Rekonstrukcijom predstave „Karabeg“ u Narodnom pozorištu Tuzla, kao i „Zabranjenom inscenacijom „Karabega“ u Narodnom pozorištu Mostar.
Svi navedeni tekstovi predstavljaju izvanrednu podlogu za cjelovitiju priču o jednom festivalu, i jednom vremenu koje čini svojevrsnu simbiozu.
Piše: Srdjan Vukadinović i Jakov Amidžić
Foto: Dejan Đurković