U izvedbi Narodnog kazališta Sarajevo i Scene MESS-a na Internacionalnim teatarskim susretima brčanskoj publici predstavljena je predstava „Orestija“ autora Eshila u režiji Slobodana Unkovskog. Glumica Mediha Musliović utjelovila je Klitemnestru.
Možemo reći jako teška predstava, ali na kraju nije izostalo razumijevanje i podrška publike.
Hvala na komplimentu, jeste teška i sam život je težak. Dali smo sve od sebe da iznesemo predstavu kako najbolje znamo, naravno uz pomoć našeg režisera Unkovskog, vrlo je teško raditi grčke tragedije, a pogotovo Orestiju i mislim da je jako malo njih se usudilo režirati ovu trilogiju. Ponosni smo i ja sam počašćena što sam dio ovog predivnog ansambla i ove predivne ekipe koja je u ovoj predstavi.
Utjelovili ste Klitemnestru, koliko je bilo teško iznijeti sve te emocije s obzirom na to da je i tekst vrlo zahtjevan?
Pa koliko je teško odigrati ovu ulogu ovisi od osobe do osobe, od žene do žene, od toga kako koja gleda na život, na svijet, na ljubav, na prevare, to je isključivo stvar vlastitog doživljaja. Puno sam istraživala, tragala, čitala, uzimala razne materijale i u svijetu je ona osuđena, negativan je lik jer je ubila svoga supruga. Ja kada sam uzela stvari u svoje ruke i u svoje srce i onako kako bi ja, kao Mediha, uradila na njenom mjestu bi bilo potpuno isto, ja bih svakog ubila, tko bi ubio moje dijete. Nije uopće komplikovano, zar ne, lako smo došli do jednostavnog odgovora, jer ja zaista ne znam kako bih reagirala, jer kada pogledamo svijet, ratove, ubijanja, puno je majki izgubilo svoju djecu, ja sam sigurna da kada bi mi se ukazala prilika, a da su okolnosti ovakve kao u predstavi, da je ubojica moj vlastiti suprug, onda bih sigurno postupila isto. Majka ubija za svoje dijete i to je u potpunosti opravdano.
Zaključili smo da bi majka ubila da osveti svoje dijete, ali u nekim ranijim vremenima krvne osvete su se događale i išle su kroz generacije, s koljena na koljeno. Imaju li svrhu te krvne osvete?
Pa i to sam istraživala, te krvne osvete. Nisam puno znala o tome, o npr. „besama“ u Albaniji, naišla sam tako tragajući na film koji govori o krvnim osvetama i ostala sam zatečena da toga ima još uvijek. To je zaista jako komplicirano i trajno, to traje u nedogled, do posljednjeg potomka te obitelji i to je zaista strašno.
Članica ste ansambla Narodnog kazališta Sarajevo od 1999. godine, kakva je suradnja s mladim glumcima i kada se sjetite svojih početaka iz koga ste crpili inspiraciju, tko su vam bili uzori?
Suradnja s mladim kolegama je predivna, a što se tiče mojih početaka, mogu reći da sam bila prava sretnica jer sam bila s pravim velikanima toga kazališta i toga doba. Pomenut ću neke, a to su Nada Đurovska, Josip Pejaković, Zoran Bečić, Vlado Jokanović, Sulejman Kupusović i mnogi drugi, a neki od njih su još tu. Sve ono što sam ja od njih dobivala i učila sada prenosim na ove mlade i uvijek sam tu za njih što god im bude trebalo.
Budući da iza sebe imate veliku karijeru kako u kazalištu, tako i na filmu i u serijama. Što Vam više leži?
Drugačije je, ali opet isto. U filmu su tu kamere, ali na kraju vi gdje god da se nalazite predstavljate sebe i ne možete ništa slagati niti sakriti. Kazalište je živo, odigrate predstavu samo jednom na jedan način i nikada više ne možete u potpunosti da ju reprizirate. Smatram i da je film živ i da se ne može ni tu sakriti vaša osobnost i ono što jeste, jedina je razlika u sredstvima koja se koriste na filmu i što se može ponoviti. Ono što je najvažnije jeste da budete prisutni u datom trenutku, da ne gubite pažnju, da budete fokusirani na zadatak koji morate odraditi.
Piše:Gorana Antić
Foto: Dragan Deanović