Iluzija boljeg života u savremenom društvu sve više poprima obrise u odnosu na ono što je realnost. Pri tome je iluzornost i vapaj da se podrži nešto što iole može ličiti na neki boljitak krik stvarnosti koji je sve udaljeniji od običnog puka, kome je tako nešto i namijenjeno. Kada to promovišu vladajuće elite stvara se utisak da ista nije udaljena od naroda i da vodi brigu o njemu.
Svako novo sistemsko rješenje koje dolazi kao rezultat djelovanja modernih kolonizatora prihvata se objeručke, bez kritičkog pristupa i nužnog vremena provjeravanja. Globalizam opija narod svojom slatkorječivošću i marketinškim potezima dovedenim do savršenstva. Tako i gospodin B. u predstavi zeničkog BNP-a „Tri dana ili Uspon i pad gospodina B.“. Svojim životopisom u kratkom vremenskom intervalu ruši mit i iluziju o surovom kapitalizmu koji promoviše globalizam kao idealnom i obećavajućem sistemu za pojedinca i društvo.
Sav lažni sjaj i ponor jednog navodno uspješnog pojedinca, bivšeg bankara punog elana i energije, prikazan u zeničkoj predstavi, nastaloj iz pera savremenog češkog dramatičara Romana Sikore, najbolji su simbolički narativ šarenolikih i opskurnih tipova koje sistem globalnih vratolomija pronalazi kao veoma pogodne za manipulacije i zavodljiva prikazanja svojih postignuća. Gospodin B. za veoma kratko vrijeme od uglednog bankara završava kao beskućnik koji se lomata po ulicama jednog velegrada kao što je Prag i koji u svom besmislu egzistencije i njenog lažnog sjaja okončava svoj život nakon što je bespomoćan tri dana ležao na ulici. Od mnoštva prolaznika koji kao kakva rijeka teku velegradskim ulicama niko nije imao u sebi ni trunke očovječenog humanizma da pomogne nemoćnom beskućniku. Tako nešto nije moguće zamisliti da bi se dogodilo u nekom malom mjestu ili kasabi.
Iluzija sjaja i blještavila na jednoj strani uspješnog poslovnog čovjeka, a na drugoj velegradsko blještavilo pokazuju svu uniznost dinamike moći koja nema empatiju za nemoć i slabijeg kojem treba pružiti ruku pomoći na ulici. Upravo to ništavilo koje crna komedija veoma plastično donosi na pozornicu pokazuje bezdušnost jednog sistema i društva koje svoj rezultat mjeri jedino snagom profita, zaboravljajući pritom na čovjeka kao ključnog segmenta razvojnosti. Taj i takav profit ima boju pogubnog odnosa prema čovjeku, a ne nečega što je uzvišeno i što bi tom istom pojedincu omogućilo pristojniji i dostojanstveniji život. Ne samo u materijalnom smislu, već i onom drugom mnogo vrednijem i bogatijem, a koje se odnosi na pažnju i interesovanje za njegove svakodnevne brige i nebrige.
Crna komedija sa pozorišnih dasaka veoma brzo svoj refleks ima u svijesti običnog čovjeka koji shvata i razumije svu uzaludnost šminkeraja i pozerstva da određena sistemska rješenja pokaže kao nešto novo i opšte prihvatljivo.
Protagonisti zeničke predstave donose na pozornicu tzv. humor sa zadrškom kako bi se odagnala sva tragika stanja koje glavni junak proživljava u svojim lutanjima, od bogatstva do beskućništva, i natrag. Taj otklon koji se pravi u trenutku ili samo jednom njegovom djeliću u predstavi ima za cilj da spriječi zatvaranje kako aktera, tako i doživljavaoca teatra od jednog stresnog i besperspektivnog društvenog modela koji nameću oni moćni.
Bjekstvom iz zatvorenosti u kandžama takvog sistema protagonisti predstave Bosanskog narodnog pozorišta šalju poruku da građanima ne ostaje čak ni iluzija, pa ni mnogo daleka mogućnost da će se jednom, ili možda nekada, stanje u smislu boljitka života promijeniti i da će mnogo veća pažnja biti usmjerena na čovjekovo biće kao humanog konstituenta, nego na sjaj i bijedu svog profita. Pojedinci, a samim tim i društvo su frustrirani jer ne vide budućnost bez nesigurnosti, i svega onoga što divljački kapitalizam oličen u globalizmu sa sobom nosi i donosi kao nusprodukte (pljačku, kriminal, korupciju, obezvređivanje čovjeka).
Samo u takvom sistemu je moguće da linija između života i smrti, ili između bogatstva i beskućništva, ili između modnih njujorških pista i kontejnera za smeće ispod nekog mosta, bude jednaka svjetlosti ili bljesku jedne male baterije. To je dovoljno da se osvijetli kontejner za otpad i nađe neka potrebština od hrane da se toga dana preživi, kako „mudro“ kaza Beskućnik ili Muškarac s cipelom u zeničkoj predstavi. Toliko vrijedi život u sistemu za koji se slavodobitno skandira da je odličan, za razliku od onog prethodnog koji je bio loš. Samo se tu zaboravlja jedna „mala razlika“ po kojoj u tom „lošem sistemu“ nije moguće iz skromnog stana nastaviti život u kontejneru za smeće ispod nekog mosta, i u kome nije moguće da na ulici bilo koje varošice čovjek tri dana leži nepomično, a da mu niko ne pokuša priskočiti u pomoć.
Protagonisti zeničke predstave veoma uvjerljivo nadograđuju sam izvorni tekst autora u smislu da nekada uspješni bankar gospodin B. koji umire na ulici, a da mu niko ne priskoči u pomoć može biti svaki onaj migrant koji je morao da bježi od svoje kuće u neki evropski velegrad upravo zbog zluradosti kapitalizma i globalizmna da profit nema cijenu, i da je sasvim beznačajno jesu li to unesrećeni ljudi koliko do juče iz arapskih zemalja, a trenutno iz Ukrajine ili Palestine. Ali, promotori globalizma neće razumjeti pozorišni jezik kojim govore glumački akteri u ovoj predstavi, nastaloj po djelu Romana Sikore, ali hoće ga itekako dobro shvatiti i prihvatiti oni kojima treba to da bude upozorenje da moraju iskazati otpor prema „projektima“ koji nose sa sobom nesreću i zlo za čovjeka.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dragan Deanović