Nerijetko se kao porodične vrednote potenciraju i navode stanja koja vode ka kompaktnosti i čvrstini porodičnih veza. Nije sporno da u tome ima istine, ali mnogo je bitnije kao porodične vrijednosti promicati ona stanja koja jačaju integritet i individualni kapacitet svakog člana osnovne ćelije društva. Nerijetko traumatična stanja u kojima sebični i nerazumni roditelji pokušavaju vezati svoje potomstvo za neki porodični kliše dovodi do toga da se isti osjećaju kao robovi u koje je neko, a to obično bude otac, utkao neke stereotipe koji otuđuju takvog pojedinca od svih mogućih dešavanja i zbivanja.
Taj stereotipni znak nekada se zasniva na tome da u nedostatku muških potomaka žensko dijete se mora žrtvovati zarad svojih osjećanja i životne sreće da bude zarobljenik porodičnog klišea, ili da zarad očuvanja bogatstva zanemari sve što ga definiše kao zadovoljnog pojedinca. Amanet svojim potomcima zbog koga bi oni žrtvovali mnogo toga ljudskog i čovječnog potenciraju oni roditelji koji mnogo u svojoj sebičnosti ne razmišljaju o budućnosti svojih najbližih.
Tako i Rajka Radaković (Slađana Zrnić) u banjalučkoj predstavi Narodnog pozorišta RS-a ostaje samo Gospođica do kraja života, u predstavi rađenoj po djelu Ive Andrića. Zbog tabua porodičnog nasleđa i robovanja istima po nepisanim pogubnim kanonima ostaje usamljena, dezorjentisana i izgubljena u kolotečini života. A najpogubnije po društvo je da pojedinca ostavi u samoći da sam boluje svoju bol ostavljen od svih. Jer, minuli su i roditelji, a i taj veoma sebični otac koji je ostavio amanet, a nema više ni vršnjaka sa kojima bi razmijenila po koju riječ i održala komunikaciju.
Izvanredna i briljantna kreacija Slađane Zrnić koja strpljivo gradi svoj lik, i precizno i tačno na pozornicu donosi sva ona ozračja životne pogubnosti koje je nevoljno, ali svjesno prihvatila. Kroz svoju čistu i iskrenu emociju Rajka okupira gledatelja čisto postavljenim, a da do tančina razumljivim karakterima osobe koja iz godine u godinu postaje samo Gospođica, bez imena i identiteta.
Pored glavne protagonistkinje, cjelokupni ansamnbl banjalučke predstave odlikuje snažna kolektivna igra koja je do kraja posvećena scenskom razobličavanju tabua koji u formi predanja opterećuju svakodnevni život svakog pojedinca. Onako kako je glavna glumica iskreno donijela na scenu svoju ulogu, tako i ostali dio glumačkog ansambla sa dužnom posvećenošću kreira svoje likove na čist i uvjerljiv način.
Dugo trajuće klišee u porodičnim odnosima koji razaraju biće i integritet pojedinca treba scenski razobličavati na način kako to radi predstava „Gospođica“ banjalučkog Narodnog pozorišta RS-a. To su možda bile vrijednosti nekog davno prošlog društva i prohujalih vremena. I nazovi takve vrijednosti treba napadati kao prevaziđene i opterećujuće po pojedinca, a samim tim i društvo. Ako to porodica i njeni članovi ne shvate na vrijeme ona postaje okoštala, pa je i to jedan od razloga zašto ova ćelija društva gubi na značaju tokom vremena. A ansambl ove predstave na čelu sa glavnom protagonistkinjom do u tančine daje dijagnozu takvog stanja i kako ga prevazilaziti. Stanje prevazilaženja tvori porodične vrijednosti novog doba koje samo mogu ojačati relacije između pojedinih članova ove zajednice. A pozorište je tu da pomjera granice mogućeg i poželjnog. Jer, magija novca i po svaku cijenu bogaćenja, pa i zarad sputavanja i gašenja svojstava koje čine bit pojedinca je velika slabost društva. Ako se takva karakterologija pojedinca prihvati kao uobičajena, čitavo društvo je na gubitku. Nije siromašno samo materijalno, već i onim što je mnogo bitnije i tvorbenije – emocijama.
Narativ o bezvrednom životu koji se čitav pretočio u štednju ne može nikako biti ona iskra iz koje se formira društvena zajednica, na koju je Rajka upućena. Predstava „Gospođica“ je scenski pretvorena u jednu malu ljudsku priču i tragičnu sudbinu unutar jednog narativa o štednji kao imperativu života. Pri tome, ta štednja ubija sve ono što je ljudsko u svakom pojedincu. Rajka je lokomotiva ove predstave koja daje svojom mirnoćom snagu energije i doprinos da se ipak u prikrajku ima „pozitivan stav“ prema štednji, prema usamljenosti i prema potpunoj otuđenosti.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dragan Deanović