„50 godina teatralija“ naziv je okruglog stola koji je održan u okviru pratećeg programa Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta, a u okviru kojeg su učesnici govorili o značaju ovog pozorišnog okupljanja u Brčkom, ali se i prisjetili samog osnivanja i obnove ovih Susreta, koji ove godine obilježavaju dva velika jubileja – pola vijeka od osnivanja i 40 izdanja festivala.
Fadil Jašarević još 1961. postao je član Amaterskog pozorišta Vaso Pelagić iz Brčkog i kako se prisjeća, što direktno, što indirektno učestvovao je u osnivanju Susreta u Brčkom.
„Da bi se napravilo ovo, morala su postojati najmanje tri razloga. Prvi je da u Brčkom postoji kvalitetan pozorišni ansambl, drugi je bio da postoji privreda takve veličine da može da finansira određene aktivnosti vezane za pozorište i treći razlog je mišljenje politike. Igrom slučaja sam bio uključen u sva tri. Kada su se sklopila ta tri uslova i onog trenutka kada je opština finansijski ojačala, shvatilo se da nama niko nije dolazio, gostovao, osim kolega iz Tuzle. I onda je donesena odluka da se radi Dom kulture. Onog trenutka kada je taj objekat bio završen stvorili su se i prostorni i tehnički uslovi da možemo da dovedemo bilo koje profesionalno pozorište sa prostora Jugoslavije ili čak i Evrope. Jedini nedostatak je bio što na sceni nismo imali kružni tok, radi brže izmjene scenografije. Sve ostalo je odgovaralo bilo kom pozorištu. I kada je to završeno pokrenuta je inicijativa da se ponudi pozorištima iz BiH da počinju sezonu smotrom pozorišta u Brčkom. I to je bila osnovna ideja. Tako da je to krenulo od susreta, a kasnije se razvijao pa smo imali i stručni i žiri publike, i došli smo do naših 50 godina.“
Profesor dr Srđan Vukadinović podsjetio je na razvojni put ovog festivala, koji je osnovan 1974. godine i koji je okupljao tada najeminentnije pozorišne stvaraoce.
„Samo ime se mijenjalo tokom svih ovih godina. To su prvo bili Susreti profesionalnih pozorišta BiH, pa je 1991. godine to bila Revija profesionalnih pozorišta, pa onda nastupa ta stanka od desetak godina, do 2002. godine, pa su tada bili Susreti pozorišta/kazališta BiH, da bi 2022. godine postali Internacionalni teatarski susreti Brčko distrikta BiH. Na isti način kako se mijenjao naziv festivala, a on je pratio i estetski i produkcijski trenutak, i sve ono što se dešavalo u društvenom angažmanu i životu, tako su se i konceptualne osnove mijenjale. Tako se sadržinski okvir festivala mijenjao i njegova osnovna ideja. Uglavnom se insistiralo na domaćem tekstu, što se bitno razlikovalo do 1991. godine i onda od 2002. godine, kada se festival obnovio. I kada pravimo sada analizu ovih 40 festivala, to je preko 330 predstava iz pera 225 autora. Vidimo tu disproporciju, ali, recimo, Nušić je dvadesetak puta igran, Krleža petnaest puta, Marinković desetak, Dušan Kovačević dvadesetak puta… i ima još tih autora. Tako da ta kopča, koja ide od 1974. ona je određenu ideju nastavila sve do 2022. godine i kada osim domaće drame, dakle, južnoslovenske, na festivalu mogu učestvovati i predstave nastale na tekstovima drugih autora. I ovaj festival je od početka imao svoj kompeticijski okvir, što podrazumijeva i selektora, ali i žiri i nagrade. Kada govorimo o obnovi festivala te 2002. godine, mogu slobodno da kažem da je to bilo veoma rizično. Sjećamo se da je bio bojkot većine teatara iz BiH. Kamerni teatar iz Sarajeva, Pozorište mladih iz Sarajeva, te narodna pozorišta iz Tuzle i Mostara i Bosansko narodno pozorište Zenica. Svi su oni bojkotovali festival, odnosno, njihovi direktori, iz neteatarskih razloga, ali ono što je važno da su festival podržali Narodno pozorište iz Sarajeva i Narodno pozorište Republike Srpske iz Banjaluke. Da je jedno od ova dva pozorišta odustalo, sigurno tada ne bi bio obnovljen festival i pitanje je šta bi bilo dalje.“
Ljubiša Jović i Ljubica Horvat, takođe, su bili članovi Amaterskog pozorišta Vaso Pelagić. Ljubica, koja je postala član ovog pozorišta 1977. godine sjeća se prvog, ali i svih drugih izdanja festivala, jer je, kako kaže, sa uživanjem i radošću pratila sve ono što se dešavalo na sceni brčanskog Doma kulture.
„Sjećam se te 1974. godine kada je faktički i nastao festival. I mene osobno je jedna predstava ponukala da se bavim glumom, a to je „Kraj igre“ Samjuela Beketa. I u toj predstavi je igrao Zijah Sokolović. Ja sam bila fascinirana njegovom glumom. On je za mene i danas ostao nešto posebno, ali ne samo on, nego i mnogi drugi glumci koji su igrali u tom periodu, Zoran Zrnčić, Milenko Vidović… Do 1991. bilo je ovdje jako dobrih, predivnih predstava koje su u to doba imale nešto što je iskakalo iz standardnih pozorišnih predstava. Što je tada stvarno fasciniralo. I tako sam i ja počela glumiti sve do rata i voljela bih da još jednom u ovom gradu zaigram na daskama koje život znače. Ja redovito pratim sve predstave, to je moj život. Ja živim od festivala do festivala, jer to je pravi život.“
Na Ljubičine riječi nadovezuje se i Ljubiša Jović, koji je u amaterizmu bio od druge polovine šezdesetih godina prošlog vijeka. Kaže: „festival je bio značajan za nas amatere da vidimo kako profesionalci igraju na sceni, da nešto naučimo od njih. To je za nas bio doživljaj da ih vidimo tu, da su došli kod nas.“
Da je ovaj festival važan, kako starijim, tako i mlađim potvrđuje i reditelj i profesor, Goran Damjanac, koji je i selektor ove godine. On je, kako kaže, odrastao uz ovaj festival i uz njega zavolio teatar.
„Zahvaljujući ovom festivalu ja se i bavim pozorištem. Drugu neku priliku za kontakte sa pozorištem nisam imao osim upravo sa Amaterskim pozorištem Vaso Pelagić gdje sam ja, takođe, kao dijete dolazio na predstave. I moja fascinacija pozorištem, prva, inicijalna, upravo dolazi sa gledanjem nekih od predstava koje su se igrale ovdje na festivalu u izvođenju nekih od bardova bh. glumišta koje sam imao priliku da gledam uživo, kao dijete. Sama ta činjenica da festival postoji tu, čini mi se da određuje i ovu činjenicu da je Brčko iznjedrilo nekoliko pozorišnih profesionalaca, jer pored mene, kao režisera, tu je i nekoliko glumaca. A obnova festivala je zaista bila ponovo jedan praznik u jednom gradu, koji je tada još uvijek osjećao posljedice rata. I to je bilo neko svjetlo, ne samo za ljubitelje pozorišta, nego za sve građane.“
O odjecima festivala u regionu govorila je Jelena Paligorić Sinkević, dramaturg iz Beograda.
„Mislim da je ovom internacionalizacijom urađena jedna poprilično prirodna stvar, a to je da se ovaj bivši jugoslovenski prostor, koji je inače prostor jednog istog govornog područja, vrati ponovo publici, jer mi se čini da, kao i književnost, pozorište komunicira jednim vrlo univerzalnim jezikom. Isti su pozorišni ljudi na svim meridijanima. Mislim da je veliki značaj ovog festivala, pre svega, u toj selekciji koja je iz godine u godinu sve bolja, ali i u uslovima koji se nude. Mislim na jednu jako dobru salu, koja nije namjenski pozorišna, ali koja ima odličnu akustiku. I ono što mislim da je jako važno je čuvati tradiciju, jer 40 festivala, a pedeset godina nije mala stvar i čini mi se da je poštovanje svih tih godina i rada svih tih ljudi da se obnovi festival, značajnije od osnivanja nekih novih festivala, jer tako, ipak, možemo da se osvrnemo na određeni kontinuitet koji je u pozorištu najvažniji, kao i u svakoj kulturi. I mislim da je jako važno da se o ovome govori, piše, da umetnici ovde imaju prostor da nakon predstave razgovaraju, da se upoznaju, što mislim da se u nekom brzom vremenu koje nam dolazi, lako gubi po festivalima. Mislim da je to ključ i glavna stvar, ta razmjena kreativnog mišljenja, razmjena utisaka.“
Piše: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković