Siniša Ružić rođen je 13. svibnja 1969. godine. Završio je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Pored glume, glazbeno je obrazovan, svira gitaru i pjeva. Član je glumačkog ansambla kazališta „Gavella“ od ožujka 1999. godine.
U predstavi „Djetinjstvo u Agramu“ pjevali ste i svirali, zatim ste igrali ulogu svećenika. Kako su tekle pripreme?
U predstavi smo svi mi, nekako, Miroslav Krleža, jer je riječ o njegovim dnevničkim zapisima iz 1942.godine, u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se on, ustvari, bojao što će biti u tom ratu i hoće li ostati živ. Zatim se prisjeća svog djetinjstva, u kojem je veliku ulogu odigrala crkva, gdje je kao dijete bio ministrant, zatim kroz to divio i kazalištu i prepoznaje elemente kazališta. Dok je poslije postao rezerviran prema crkvi i odmaknuo se od nje, te se posvetio nekom laičkom životu. Miroslav Krleža je zavolio umjetnost i njoj se divio, posebno je volio likovnu umjetnost. Ovo što mi igramo u predstavi je nekih pet posto od njegove kompletne knjige „Djetinjstvo u Agramu“, i to je jedan jako težak materijal kojeg mi trebamo odigrati. Mi smo se potrudili staviti to na neku razinu, da ljudi to mogu gledati i razumjeti, jer ovo nije dramski tekst koji se igra na predstavi, ali smo mi pokušali unijeti nešto drugačije, jer svi znaju da Krleža nije netko tko piše humoristične tekstove.
Crkva je u to vrijeme bila dosta stroga. Je li crkva i danas stroga?
Crkva je uvijek stroga, jer ima neka pravila kojih se mora držati. Crkva, vjera, religija su možda najkontroverzniji dio društva, mada s druge strane ima i nekih svojih vrhunaca. Da nema nikakve vjere, odnosa prema Bogu, kakav bi svijet bio, a možda za nekih 200 godina dozvole i oženjenim muškarcima da budu svećenici, što je u katoličkoj crkvi strogo zabranjeno. Crkva se kroz stoljeća mijenjala, pa ćemo vidjet kuda će sve to na kraju ići. Ovaj tekst pisan je prije nekih 80 godina, a još uvijek je popularan, iako se od tada svijet u potpunosti okrenuo.
Ima li danas slobodne volje, mogu li djeca i mladi odlučivati što žele i samo donositi odluke što je za njih dobro?
Kod nas u Hrvatskoj je to vječna borba, treba li vjeronauk u školama ili ne. Meni smeta što je to u dvije razine ili je drastično da ili drastično ne, a društvo ustvari ima puno nijansi, ljudi mogu biti duhovni, mogu vjerovati, ali ne moraju baš sve prihvaćati, mogu uzeti ono što je dobro, poštovanje i kao prva zapovijed u kršćanstvu jeste ljubav prema svim ljudima. Mislim da djecu ne treba s tim zamarati, nego da biraju u nekom zrelijem uzrastu žele li, i u što vjerovati. U našim crkvama na samom krštenju, roditelji su dijete potpisali, kao za neki klub i to je gotovo, ne možeš izaći, ne možeš reći ja se odričem, nego si tu do kraja života.
Često Vas gledamo u različitim serijama. Gdje se više snalazite na pozornici ili je to ipak televizija?
Ja volim zabavljati ljude, a ovo je naše dramsko kazalište, mada imamo i dosta elemenata humora. U današnje vrijeme je ljudima teško i sigurno da im u nekom razdoblju života treba dobar humor, da se kvalitetno nasmiju. Zato kada vidim da je nekome lakše, jer me gledao na televiziji u nekoj seriji, pa mu je drago da me vidio ili se slikao sa mnom, te sa takom malom gestom razveselim ljude i onda to sve ima smisla. Tako da oboje volim i televiziju i kazalište, bitno da nekoga usrećim.
Rekli ste da je tema ove predstave dosta teška. Kako je publika prihvatila ovu predstavu?
Pa dobro je prihvatila, ova predstava je rađena za Festival Krležin, kojeg u Zagrebu radi Goran Marković i mi smo znali da će to biti dosta teško s obzirom da je to težak materijal i mi smo se čvrsto držali te strukture i da mi uživamo nekako disciplinirano unutar toga. Nitko nema isti ukus, i nijedna predstava ne može da se svima svidi i da ju na isti način doživi.
Recite nam za kraj neku poruku ove predstave?
Poruka je da čovjek treba misliti svojom glavom, ne dopustit da mu drugi pune glavu nego da sam razmišlja, i da nikoga nezloupotrebljava. Svaki čovjek treba držati svoje sidro i biti najbolji što može.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dejan Đurković