Glumiti na osnovu teksta velikog pisca Miroslava Krleže, jednog od bardova književnosti u južnoslavenskim zemljama, svojevrstan je pritisak, kaže Marko Petrić nakon igranja predstave “Djetinjstvo u Agramu”, redateljice Senke Bulić, u okviru Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta BiH.
Ovaj hrvatski pozorišni i filmski glumac ističe da je Krležina književnost veoma kompleksna.
Jedna rečenica zna biti preko pola stranice. Taj jezik je sam po sebi vrlo kićen, ali u isto vrijeme i prekrasan. Naći neku nit i prirodnost, da sve skupa bude zabavno nama i da pronađemo tu ljepotu gdje uspijemo prebaciti prema publici, to je zapravo najteži zadatak kojim smo se mi bavili cijelim ovim putem. Svi smo Miroslav Krleža u ovoj predstavi, u različitim fazama života. Senka je vrlo uspješno napravila dramaturgiju iz jednog proznog teksta u jednu dramsku strukturu. To je jedan manje poznat tekst o njegovom odrastanju, manje poznate činjenice iz njegovog djetinjstva. Kad ga promatraš kroz tu prizmu, što ga je obilježilo u samom startu života, onda možeš na neki način njegov opus bolje razumjeti. To je dobro kao neka startna pozicija gledanja na Miroslava Krležu i njegov cjelokupni opus.
Indoktrinacija
Kroz predstavu se proteže indoktrinacija sa kojom se suočio tokom svog odrastanja i sazrijevanja. Postavljaju se pitanja da li je djetinjstvo najbolje čovjekovo doba te koliko je ljudi baš u tom periodu sputano u svom daljem napredovanju kroz život?
Mi točno vidimo njegovo sazrijevanje kroz njegovu najraniju fazu života, gdje on zbilja radi ono što mu je rečeno, ispunjava neke uloge u društvu koje su potrebne da se događaju i onda malo po malo on spoznaje svoj put unutar toga, kako se on ne slaže sa nekim stvarima koje se njemu nameću. To mi je zapravo vrlo interesantno, taj konkretan dio. Ja mislim da svako doba nosi svoje. Ja se recimo ne bih vraćao u djetinjstvo, iako sam imao prekrasno djetinjstvo, baš zbog toga što je bilo tako lijepo kako je. Nevino je i zbog toga je krasno, ali je naivno u isto vrijeme. I ne bih mijenjao sad svijest za naivu ispočetka. Mi smo svi umočeni u neki kulturološki bazen koji nas definira na neki način. Zapravo je potrebno jako puno raditi na sebi da bi mi zapravo spoznali ono što smo mi unutar tog kulturološkog okvira u kojem smo rođeni. Ne treba uzimati stvari zdravo za gotovo, treba se jednostavno osvještavati. To je cjeloživotni proces. Neki ljudi to uspiju, neki ne. Svi smo na neki način indoktrinirani samom geografskom pozicijom gdje smo rođeni. Sve to utječe na nas. Evo pitanje religije. Ja sam konkretno katolik, zato što sam rođen u Hrvatskoj i krstili su me kad sam bio dijete, nisam ja birao to. I onda kasnije spoznaš da postoje i druge vjere, pa nađeš ono što ti se najviše sviđa u tome. Svi smo definirani nekom geografskom točkom, to je geografska lutrija.
Zahtjevna uloga
Uloga u ovoj predstavi sa mnogo monologa i scenskih elemenata za Petrića je izrazito zahtjevna.
Jako je puno kompleksnih misli koje je potrebno slomiti na male, sitnije misli da bi zapravo zaokružio. To su kobasice od rečenica. Ti krećeš sa jednom misli i onda unutar te misli imaš 15 digresija, da bi se vratio poentirati na ono što si govorio na početku. To je zapravo ta ljepota Krležinog jezika i ta kompleksnost. On piše jezikom koji nije za prosječni puk, jer se služi kompleksnim rječnikom. Probe su trajale mjesec i po dana, ali smo stvarno intenzivno radili. Svi su dolazili svaki dan spremni na probe. Baš zbog toga što nismo imali puno vremena, zbilja smo se trudili.
Na kraju razgovora ovaj nagrađivani glumac iznosi svoj zaključak predstave.
Zaključak je zapravo oslobađanje od okvira u kojima smo smješteni i definirani. Traženje svog puta. To je ono što je Krleža napravio.
Piše: Adis Mujdanović
Foto: Dejan Đurković