Jesen stiže, Brčko moje, s njom i iščekivanje tema i takmičara brčanskih (sada internacionalnih) teatarskih susreta. A onda je “Bolest društva” stigla u gotovo pa oporavljenu zajednicu poslije mukotrpne fiziološke bolesti – pandemije korona virusa. Doduše, i prošle godine smo prkosili dnevnim brojkama oboljelih, dok su još uvijek poneki s maskama sjedili u punoj sali Doma kulture, za svaki slučaj. Srećom, “klaster Susreti” se nije desio, jedina zaraza je mogla biti ljubav prema teatru.
Al’ uzalud maska za ove društvene podmukle boleštine kojih, kako smo do sada vidjeli, itekako ima. Pa krenimo redom. Energični Kerempuh predstavio se “Škrticom” na plećima Hrvoja Kečkeša, koji je ulogu doveo do savršene grotesknosti; koja istrajava kao izobličena figura noćnih mora sve dok nas ansambl ne podsjeti da se protiv otrovne izopačenosti vrijedi boriti smijehom i trijumfom ljubavi.
Druge noći, drugačija komedija, crna, u kojoj nema ni pravde, ni ljubavi da pomogne uskrslom Nušićevom “Pokojniku”. Bojan Dimitrijević igra rezigniranog Pavla Marića, udahnuvši mu mučeničku svetost dok biva razapinjan okrutnom birokratijom u rukama Juda sa ženskim i muškim licima, bez iznimke. Kad bi Pavle Marić čitao Šantićevo “Ostajte ovdje”, čovjek bi ostao u nedoumici – da l’ ostaju ovi što imaju “koncesiju” ili ovi što takvima kvare “koncepciju”.
I dok se bolest u “Pokojniku” širi među vanjskim zidovima Podgorice, Zeničko pozorište živote likova smješta na komad tepiha u “Kući”. Predstava nam pokazuje jednu drugu medalju društvene kvarnosti, posljedice – okrnjene živote ispunjene potrebom za punoćom postojanja koja uporno izmiče. Nosioci bolesti su muški likovi, istovremeno i žrtve i mučetelji koji vuku sve oko sebe u ponor; pa ipak i u patnji i nesavršenosti, iz tepiha izranjaju zagrljeni u namjeri da jedne druge iznova podižu na noge.
Od historijski neutralnih duševnih/društvenih previranja otrgnula nas je “Jugoslavija, moja otadžbina” prikazom traganja za identitetom kroz labirinte ličnih i tuđih vrlo subjektivnih sjećanja i stavova o dešavanjima na jugoslovenskom prostoru. Jugo-ikonografija, pionirska zakletva, ljetovanje na Jadranu, “šašavi” Slovenci i Toma Zdravković začinjeni su jednim glasnim “HA HA!!!” što ga likovi u jednom trenutku robotski ponavljaju nakon niza pošalica čije je jedan jedini izvor i porijeklo – mržnja i strah od drugoga. A i to je, zar ne, bolest.
Pionirska zakletva, poput refrena, odjeknula je i slijedeće večeri, ovaj put, iz grla dementnog Mašinog oca u predstavi “Neće biti smak svijeta”. Iako to možda nije bila namjena ansambla, predstava je, kao i “Kuća”, predstavila simptom nekih kulturoloških, političkih, ali i prostih, materijalnih, čimbenika na našim prostorima – a to su masovna nezaposlenost mladih, skučenost izbora, socijalna nezbrinutost ugroženih slojeva društva, kulturološki/tradicijski uvjetovana mržnja prema ženama i transgeneracijsko prenošenje trauma na nove naraštaje.
Porodičnih odnosa se dotakla i sinoćnja reprezentacija raskošnog talenta u predstavi “Ko je ubio Dženis Džoplin”. Ispod sjajnih kostima razuzdanog rock and rolla, otkrili su ogoljeno nečije dijete koje ne uspijeva odgovoriti zahtjevima društva i, što je najbolnije, porodice. Ansambl je sinoć pružio ruku svakom djetetu što možda čuči u nama i čeka da mu se konačno kaže: “Dovoljan/a si!” i to sve iz pršteću energiju neprevaziđene muzike koje će, nadam se, voljeti i generacije koje dolaze.
“Take another little piece of my heart now, baby” – valja reći svake večeri novoj predstavi, predati se magiji i ipak na kraju pravu ocjenu prepustiti onima koji teatar žive duže od jedne sedmice godišnje.
Piše: Emina Osmić Hajdarević
Foto: Dejan Đurković