U okviru pratećeg programa Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta BiH, održan je okrugli sto o pet decenija brčanskog festivala. Pola vijeka naredne godine će obilježiti ovaj pozorišni festival, koji je tokom svog trajanja mijenjao nazive, koncepcije, ali se uvijek održavao s istom namjerom – da unese radost u život Brčaka i priredi im pravu pozorišnu čaroliju. Prvi festival održan je 1974. godine, imao je jednodecenijsku pauzu zbog ratnih dešavanja, da bi se ponovo obnovio 2002. godine. Čast da igra na ovom festivalu, još i na prijeratnim izdanjima, ali i da bude i član žirija, pa i selektor imao je glumac i profesor Vlado Kerošević. On se prisjetio kako je nastao ovaj festival.
„Da nije bilo jedne izuzetno važne, značajne, institucije kulture koja se zvala Zajednica profesionalnih pozorišta, koju je osnovao, također, sjajan čovjek, veliki direktor pozorišta, veliki producent, organizator, menadžer – u krajnjoj liniji čovjek, koji je živio čitav svoj život za pozorište, a nije slučajno da je kasnije on Brčko odabrao za sjedište jednog od pozorišnih festivala koje je osnovao. Riječ je svakako o velikom Radoslavu Zoranoviću, čovjeku kojeg sam osobno poznavao, izuzetno cijenio i čiji je doprinos u razvoju pozorišne umjetnosti u BiH nemjerljiv. Naravno, tu su i njegovi suvremenici, drugi direktori pozorišta, kao što su Vlajko Ubović, Safet Ćišić i ostali, međutim, niko od njih nije došao na ideju da se osnuje Zajednicu profesionalnih pozorišta iz koje su se mogli praviti ovakvi profesionalni, transformativni koraci kao što je Zoran napravio. On je prvo osnovao sjajan festival najboljih dramskih ostvarenja u BiH, Festival u Jajcu, a odmah nakon toga i Susrete pozorišta u Brčkom s domaćim dramskim stvaralaštvom, ciljajući na to da inicira razvoj novog dramskog pisma kod mladih dramskih autora, koji su tada završavali Filozofski fakultet u to doba Odsjek teatrologije, da pišu i da se njihovi tekstovi praizvode. Tako da su i u Brčko i u Jajce u to vrijeme dolazile predstave po aplikaciji pozorišta, a ne po izboru selektora, i svaki teatar je predlagao svoju najbolju predstavu.“
Osim Zajednice profesionalnih pozorišta BiH važan doprinos u osnivanju i kasnije opstanku Susreta pozorišta u Brčkom, imalo je i Amatersko pozorište „Vaso Pelagić“ iz ovog grada, podsjetila je novinarka Sanita Jerković Ibrahimović. „Bilo je ovdje dosta zaljubljenika u kulturu, tih nekih 60-tih godina prošlog vijeka. Jedna grupa entuzijasta, koja je voljela sve vrste umjetnosti, pa tako i pozorište, koji su tokom svog školovanja prepoznati kao oni koji imaju talenta u tom smjeru. Okupili su se, osnovali jednu grupu, to još uvijek nije bilo amatersko pozorište, i sami su pravili scenu, kostime, pripremali predstave, pa su čak u to vrijeme radili i Molijera, ali i neke druge svjetske, a ne samo domaće tekstove. Pošto je bilo dosta festivala amaterskog kazališta u bivšoj Jugoslaviji, oni su se prijavljivali, učestvovali i prerasli su u jedno ozbiljno amatersko pozorište. Bilo je mnogo imena važnih za to pozorište, ljudi iz svih struka, jedan od njih je i moj rahmetli amidža, Sulejman Jerković, koji se 13 godina amaterski bavio pozorištem. U to vrijeme imali su zadatak, koji je sada dao rezultat, a to je oblikovati publiku.“
A publika jeste važan faktor ovog festivala. Već skoro 5 decenija ona posjećuje predstave, raduje im se i što je najvažnije s godinama „naučili“ su gledati predstave, kaže novinar Suvad Alagić, koji se sjeća i prvih izdanja festivala. „Imao sam 13 godina kada su održani prvi Susreti. Išao sam u osnovnu školu, koja je bila udaljena od Doma kulture 200 metara. Sedmicu prije ili sedmicu poslije, ne mogu se sada sjetiti, održavao se festival Mini Pula, na kojem su se prikazivali filmovi s tog filmskog festivala. Ja s 13, 14 godina nisam išao u pozorište, ali sam išao da gledam filmove. I sjećam se kako sam, prolazeći pored Amaterskog pozorišta Vaso Pelagić, ljubomorno gledao taj plakat na kojem su bila ispisana imena svih pozorišnih kuća koje su se natjecale na festivalu. Dobro se sjećam nekih sada već preminulih ljudi, od Ahmeta Obradovića i Pozorišta iz Mostara, sjećam se i Vlade Keroševića i kao glumca i kao redatelja, radio sam intervju sa Sulejmanom Kupusovićem… Također, sjećam se svih živućih bosanskohercegovačkih imena koja su nastupila na daskama koje život znače u Amaterskom pozorištu. I živo se sjećam, tada je već postojala Televizija Sarajevo, i svi ti likovi igrali su ili na filmovima ili u serijama, i oni dolaze nama kao slavne ličnosti i mi ih gledamo i ne možemo da vjerujemo da se dešava ta fascinacija. Znači, Brčko je imalo tu privilegiju da ima tu magiju teatra i uz tu podršku, kao i uz podršku vlasti, medija, pa i pojedinih preduzeća iznjedrena je ta prva kvalitativna i kvantitativna brčanska teatarska publika koja je njegovana evo i do danas.“
Festival se održavao u kontinuitetu od 1974. do 1991. kada je zbog rata prekinut. Obnovljen je 2002.godine i najzaslužniji za njegovu obnovu je Jakov Amidžić, čovjek koji je i tada, kao i sada prihvatio se posla da vodi ovaj festival i učini ga najboljim što može. Govoreći o samoj ideji za obnovu Susreta Amidžić je, pored ostalog, istakao da to nije bio nimalo lak posao. „Pojavilo se mnogo mešetara u toj priči. Znate, svaka velika priča kada započinje krene s finom idejom, a onda se oko toga nakupi mnogo tih ljudi koji imaju neku prijeku potrebu da sve to ili preusmjere ili da se nađu u svemu tome. Tako da smo mi imali ogroman problem sa, zašto to ne reći, direktorima kazališta iz Federacije. Nismo imali nikakav problem s direktorima pozorišta iz Republike srpske, ali u Federaciji se pojavio jedan jak otpor svemu onome što smo mi pokušali da napravimo, a to je da napravimo nešto što je prvo zajedničko u BiH. Prvo što je zajedničko napravljeno u BiH to su Susreti pozorišta/kazališta BiH ovdje u Brčko distriktu. I tu je bio jedan veliki otpor, međutim, vremenom taj otpor je popuštao i mnogi tadašnji direktori su na neki način otišli iz pozorišta i uspjeli smo. Vi svi znate da je priča oko opstrukcije ili nedolaska u Brčko započela zbog nekakvog spomenika i nekakvih bezveznih stvari, a čovjek koji je tražio da se ne dolazi u Brčko je otišao u Srbiju sa svojim pozorištem i u svakom gradu oko Ravne gore je odigrao po jednu predstavu. Tada su konačno svi shvatili da sve to nema nikakvog smisla.“
Sve teškoće su se mogle prevazići zbog velike podrške vlasti, prvenstveno zbog podrške tadašnjih gradonačelnika, predsjednika Skupštine, a tu se prvenstveno misli na Sinišu Kisića, Mirsada Đapu i Branka Damjanca, koji se osvrnuo na period kada je on bio gradonačelnik Brčko distrikta, a to je period 2003./2004. godina.
„Nije bilo lako, bilo je puno izazova, a najveći problem je bio bezbjednosni problem o čemu smo morali voditi računa, jer trebalo je okupiti ljude, okupiti omladinu, da sve štima, da niko nikome ne pravi problem i što je najvažnije, da oni svojom voljom dođu i uživaju. Mi jesmo podržali, i nije bio uopšte problem sredstava. Problem je bio ko će nam doći i koga ćemo osigurati da dođe, a da bude kvalitetan, da to sve ima svoj pečat i dimenziju. Uz sve probleme koje smo imali s velikom radošću i entuzijazmom su u gradu prihvatili ovu početnu inicijativu i pozorišne susrete kao nešto što je naše i što obilježava ovaj grad i mislim da u to vrijeme je, inače, bio neki entuzijazam kod većine građana, bez obzira na sve. Bilo je energije i želje da se ponovo napravi nešto lijepo, interesantno i odvoji naše razmišljanje od onoga ružnog, jer ovo je nešto gdje doživiš novi svijet, gdje vidiš kako se drugačije može živjeti i kako se može dati jedna poruka i u tom pravcu smo svi bili usmjereni da to uspije. Imali smo podršku i drugih gradova, a klima ovdje, u Domu kulture, je bila malo euforična. Svi su se radovali tom novom susretu, upoznavanju, druženju.“
Ključnu ulogu u obnovi Susreta pozorišta od početka do danas, ima i profesor Srđan Vukadinović.
„Bila je to jedna jako ozbiljna priča, zavisilo je hoće li biti Susreta ili ne. Kada se krenulo u tu obnovu postojala su dva velika naslijeđa koja je trebalo slijediti, pa na neki način i razriješiti. Prvo je tih prvih 18 Susreta, do 1991. godine. Tada su to bili Susreti profesionalnih pozorišta BiH i to je bilo jedno veliko naslijeđe koje se nije smjelo iznevjeriti, kako po broju predstava, njihovom kvalitetu, po učesnicima, a s druge strane javljao se i veliki izazov. Do tog maja 2002, kada je održan prvi sastanak oko obnove festivala, ništa nije postojalo zajedničko, nisu se igrale utakmice, razmjenjivale predstave, i privrednici su slabo sarađivali, a mi smo obnavljali festival. Ovaj festival je prvi kulturni i društveni događaj koji je uvezao te razrušene prostore, napaćene i razorene BiH. Ja sam te godine bio prvi selektor festivala i mogu reći da tih prvih godina nije bilo posvećenosti tadašnjih gradonačelnika ne bi ni došlo do obnove festivala. Bio je taj otpor direktora Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, Sarajevskog ratnog teatra, Pozorišta mladih iz Sarajeva, Narodnog pozorišta iz Mostara, Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, Narodnog pozorišta iz Tuzle i to isključivo iz nekih usko interesnih razloga. Jedino su to željeli Narodno pozorište iz Sarajeva i Narodno pozorište Republike Srpske iz Banjaluke. Da je jedno od ta dva pozorišta odustalo, festival sigurno ne bi bio obnovljen, jer, ipak, su to dva najveća pozorišta u BiH. I te 19. Susrete smo počeli s predstavom „U Zvorniku sam ostavio svoje srce“ i glavni glumac u toj predstavi nije htio da igra dok policija nije bila u sali, jer je o toj predstavi stvorena negativna slika u javnosti. Tako da se krenulo s festivalom, ali prve 4 godine je zaista bilo problema, ali su se s vremenom ova pozorišta koja su opstruisala njegovu obnovu vraćala. Festival je od 2002. do 2006. godine bio festival bosanskohercegovačkih pozorišta, da bi od njegovog 24. izdanja napravili prvi zaokret ka regionalizaciji festivala, koja je trajala do ove godine, kada smo opet promijenili propozicije i sada je to Internacionalni teatarski festival. I treba reći da je on i koncepcijski i programski i finansijski održiv, što je rijetko i ovo je jedini državni festival u BiH, jer ga organizuje Distrikt Brčko.“
Uz ovaj festival je, ali sa „druge strane“, kao publika, kao posmatrač i pozorišni kritičar Mladen Bićanić iz Hrvatske. Po odazivu teatara koji sudjeluju na Susretima ovaj festival jako dobro kotira u regionu, kaže on.
„Prvo iz jedne tehničke stvari, a to je da je ovo jedini festival koji dodjeljuje novčane nagrade i to ne treba zaboraviti. Međutim, to nije ono osnovno, važno je i da je to jedna mogućnost da se na jednom mjestu susreću, a pogotovo sada u novoj verziji. I to je dvostruki pogodak. Prvo, publici ste dali mogućnost da vidi što se radi u drugim sredinama što je izuzetno bitno, jer kazališna poetika, estetika, sam sadržaj ako se ograniči na jednu sredinu nikada ne dobijate ono što možete dobiti, ali je to istovremeno i dobitak za teatre, jer su u mogućnosti da vide kolege sa strane, da vide što se to zbiva. Ti razgovori, ti međusobni susreti, pa i sudjelovanje publike s akterima, neposredno nakon predstave, je nešto što festival čini festivalom. Tako da mislim da je ovaj period od zadnjih 8 godina izuzetno doprinio teatru BiH da se postavi jače, suverenije i da konkurira svojim predstavama i da pokaže da prati trendove. Što se tiče natjecateljskog programa, mislim da Brčko odgovara vizuri jedne vrlo relevantne kazališne priredbe, koja postoji u svakoj malo ozbiljnijoj sredini i bez koje kazališni život može funkcionirati.“
Međutim, Susreti pozorišta u Brčkom, odnosno, Internacionalni teatarski susreti Brčko distrikta BiH nisu samo mjesto na kojem se prikazuju i valoriziraju predstave, to je i festival koji ima izuzetno produktivnu izdavačku djelatnost, pa su se tokom proteklih godina štampale monografije, antologije, publikacije, bilteni. To je od velikog značaja, kaže pozorišni kritičar iz Niša, Predrag Nešović.
„Pozorište počiva na literaturi, a imali smo najmanje izdanja te pozorišne literature. To je bilo na nivou incidenta. Sada je malo bolje, ali opet nije dobro i nije onako kako se to ovdje radi i kako ovdje ide ta izdavačka djelatnost. Ovdje se obraća pažnja na ono najosnovnije, a to je od tih publikacija koje se dele publici. To se svuda radi reda radi, a ovdje se to radi ozbiljno i ja čak više ne mogu da govorim da je to Bilten, to će morati da dobije neki novi naslov. Čuo sam jednu dobru vest, da će dobiti i CIP i to je još više i još bolje. Da ne govorimo o tim dramskim antologijama. Ja sam bio u periodu kada sam vrlo teško dolazio do nekih tekstova, pogotovo onih koji se prevode. I smatram da je ova izdavačka djelatnost izuzetno važna, ne samo za pozorište, nego i za sve druge, pa i predškolske ustanove imaju obaveze da rade dramske odlomke, da mališanima govore o lutkama i da rade takve predstave.“
Piše: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković