Sjajna predstava, „Neće biti smak svijeta“, mali, kristalno izbrušeni kućni horor ispisan na tragu jednog Harolda Pintera kada susreće Čehova u društvu Becketta, stigla je u natjecateljski program pete večeri Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom. Koprodukcija je to Sarajevskog ratnog teatra, Makedonskog narodnog teatra i Peripetija Production, iz Skopja, autor je Adnan Lugonić, mladi dramski pisac iz Bosne i Hercegovine, predstavu je režirala također mlada makedonska redateljica, Nina Nikolikj, scenografsko rješenje ponudio je Angel Petrovski a kostimografkinja je Ivana Karanfilovska Ugurovska.
Riječ je o brojem protagonista maloj, komornoj predstavi, no izvanredno skladno građenoj, dramaturški sklopljenoj i redateljski zaokruženoj, samo troje ih je u podjeli: oronuli, dementni starac, briljantno ga živi, ne igra, Saša Handžić, i njegove dvije kćeri – Maša, koja ga njeguje i kopni zajedno sa njim, blistava rola Darje Rizove i Nina, odbjegla kći koja se vratila nakon Golgote u vlastitom životu, ništa manje snažno iznesena uloga Dženane Džanić.
Lugonićev dramski rukopis praizveden je ne tako davno u Narodnom pozorištu u Mostaru, u režiji autora i već je tada privukao pažnju kazališne javnosti, potom je stigla nova verzija u režiji Nine Nikolikj, jedna od novina je da se igra bilingvalno, čitavi prizori igraju se ne makedonskom jeziku što samo obogaćuje komad. Na ovogodišnjem Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici novinarski žiri predstavu je ocijenio kao najbolju na Festivalu. Odlično je to napisan i redateljski vješto vodjen dramski zaplet, sa likovima životno snažnim, ljudima od „krvi i mesa“. Nije teško uočiti lakoću i bravuroznost Lugonićevog dramskog rukopisa: njegove su replike kratke, odsječne, britke, sve je tu koncizno i jasno posloženo, ono što piše sažeto i precizno oslikava svijet o kojem govori, prelazeći bez teškoća vremenske i prostorne granice. Otići daleko, sve do kraja, ili smaka svijeta, a ostati unutar svojih malih, urušenih života – o tomu piše Lugonić, smak svijeta zaista se i ne treba dogoditi, taj svijet, opak i okrutan, surov i beznadan, odavno se urušio u nama samima. Upravo tako se i igra, sve je tu točno izbalansirano i iznijansirano, kao da je komad prošao kroz ruke nekog pedantnog apotekara što mu je miligramima izmjerio udjele od kojih se sastoji – koliko boli, očaja i tuge, koliko smijeha i suza, koliko nade i vjere u mogući, bolji svijet. Redateljica, Nina Nikolikj, reći će da su svi akteri ovog kazališnog projekta od samog početka znali što hoće: dramu sa precizno definiranim likovima i situacijama koje u sebi nose, svjesni prije svega toga da je ovo prije svega glumačka predstava: “…sama drama, a tako i predstava, nosi za svakog ponešto, neki model koji nam je blizak na ovim prostorima: neko prepoznaje situaciju kako živjeti sa dementnim roditeljima, netko će se prepoznati zbog sličnog stanja u kojem se našao, financijskih nemogućnosti da živi dostojno svoj život, odnosno spoznati, kao i junakinja u predstavi, da ništa ne može mijenjati, jer nema novaca za to, cijena njene slobode previsoka je, nedostižna, netko će se pronaći u tim žensko/muškim odnosima i nesuglasicama, u obiteljskom nasilju, u teškoćama na koje nailaziš kada ti oduzmu dijete… Osnovna ideja drame je, prema tome, da preispita koliko jedan čovjek može da podnese, jer ljudska tragedija toliko je strašna da ne prestaje, tome kao da nema kraja, drama se pita: koliko tragedije i bola čovjek može istrpiti a da je i dalje živ!”
Predstava “Neće biti smak svijeta” igra na toj opasnoj oštrici, svaki pogrešan korak može biti koban, virtuozno se glumci kreću po tom labavom užetu razapetom nad ponorom naše spoznaje o bolu, suočavajući nas sa patnjom i očajem u kojem smo, često bez naše krivnje, uronjeni, a iz kojih je tako teško isplivati i vratiti se na obalu, u ono što često zovemo “normalan život”. I to čini ne nudeći lažnu nadu, bez patetičnih tonova, surova ali, paradoksalno, ujedno i vrlo poetska, kako to samo dobar teatar može biti. Na samom kraju predstave svi troje okupljeni su oko sasušenog božićnog drvceta, kite ga papirnatim ukrasima, po njemu svjetlucaju male lampice, kćeri obećavaju ocu da će ga odvesti negdje daleko, on sav sretan, prošapće: “…Daleko… gdje je to daleko… to mi se dopada… tamo još nisam bio…” Možda je to daleko to tako traženo mjesto izgubljenih duša, za kojim svi žudimo, možda nas baš tamo očekuje smak svijeta…
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković