Gotovo pa oksimoron “Jugoslavija, moja otadžbina” naslov je predstave koja nasmijava karikaturalno “blesavim” motivima nekadašnjeg života, budi nostalgiju jambolijom na kauču, podsjeća na opća mjesta kratkog perioda zajedništva poslije i prije “otadžbinske” krvave historije. Organski nastavak Cvijetićevog “Crvenog solitera” s prošlogodišnjih Susreta, režira Marko Misirača.
Poznato je da ste naišli na niz prepreka pri produkciji predstave. Poželite li nekada raditi nešto zbog čega Vas neće zaboljeti glava?
Inače se pričalo i pisalo dosta o tome, možda i previše. Bilo je prepreka. Sada s ove distance želim da vjerujem da su nas sve te prepreke nekako gonile i još više ubijedile da smo u pravu i da treba da izguramo tu priču. I hvala svima, na čelu s producentima iz Kopra, Prijedora i Fondacije Friedrich Ebert. Ispalo je da dobro, da je zdravo, da se ova priča, kako god bila bolna i emotivna i da se ispriča, da se iznese na scenu, da se otvori dijalog na temu ovih stvari o kojima roman govori. Ona je, naravno, mnogo drugačija od one ljubljanski izvorne verzije koju režira Ivica Buljan. To je i Vojnović sam rekao da se vidi da su ovo radili ljudi s prostora Bosne i Hercegovine koji opet imaju svoje neka učitavanja u materijal. Niste uvijek u prilici da birate sami materijal, ali kada jeste, vuče vas ono što poznajete, a čini mi se da imam neka poznavanja na ovu temu i što vam je blisko, što vas boli i s čime želite da se suočite. Ako nemate neku vrstu emotivne identifikacije s tim, onda nemate ni neku potrebu da radite, a bez te unutrašnje potrebe nema ni procesa.
Da li je ova predstava jedna premosnica, način da se izliječi kultura sjećanja koja na našim prostorima zna biti kultura manipulacija, laganja i opravdavanja?
Ja bih jako volio da pozorište i umjetnost generalno mogu da imaju tako jaku funkciju u društvu, nisam siguran da je imaju. Nekad se čak i imputira, po meni, nešto što je opasno, npr. kada određeni etniciteti imaju potrebu da neke historijske nedoumice pokažu kroz umjetnost; pa im treba film, sada banalizujem, treba im film o Vukovaru, o Srebrenici, o Jasenovcu itd. Ne može umjetnost da odgovori na te stvari, da se snimi jedan film na tu temu i da se smire strasti na tu temu, to je gotovo nemoguće. To je zadatak istorije, pa i politike. Vi imate priču; posle Drugog svjetskog rata jedan državni plan između Francuske i Njemačke na 25 godina u kojoj su se oni dogovarali kakav da bude plan i program u lektirama, u književnosti, u školstvu. Te stvari moraju da se rješavaju na višim instancama. Umjetnost nema tu vrstu moći, ona ima neku subverzivnu vrstu moći da ovako na ovaj način približi ljude, da prožme ljude, da jedni druge prožmu kroz rad, pogotovo kada su u pitanju koprodukcije, to je posebno zdravo i to je dobro da se dešava što više. Evo, nedavno je bila i predstava koju ćete, nadam se, gledati dogodine na Festivalu, “Što na putu spavaš” Darka Cvjetića, vrlo slična priča, sličan ugao gledanja mladih. Kako su isto neki mladi ljudi koji nisu ni rođeni u vrijeme rata, a sad nose breme tog rata. A u pitanju je koprodukcija Novi Sad, Zagreb, Sarajevo, odakle neki mladi ljudi pokušavaju jedni druge da upoznaju i nađu neku zajedničku priču, da se to jugoslovensko u nekom mnogo ljepšem, višem, smislenim obliku dogodi. To je ono što pozorište može i na čemu treba raditi.
Ipak kreiranjem repertoara, nagrađivanjem ili forsiranjem određenih predstava politika upravo i neposredno kreira određenu kulturu sjećanja.
Ova predstava i ta koju sam spomenuo, one su sve nastale iz gerilske potrebe dvoje-troje ljudi. Ne nastanu one programski. Ali umjetnost uglavnom nastaje iz otpora. Kad ti je dobro, nemaš potrebu ni u čemu da pričaš.
Je li bilo dileme kako predstaviti oca: kao zločinca, kao heroja ili jednostavno kao čovjeka?
Mi smo se odlučili, slijedeći liniju samog romana, proznog predloška, da zapravo sve gledamo kroz jedan subjektivni kadar glavnog junaka Vladana, mladića, generacije koja nije doživjela rat, koja nije ni kriva za rat, ni odgovorna, a na neki način joj se neke stvari danas imputiraju i mora na neki način da se odredi, iako to nije željela. A u ovoj generaciji očeva su možda mogli drugačije. Dakle mi kroz njih gledamo i sve likove na čelu, naravno, s ocem. On zapravo kroz sjećanja, kroz saznanja o njima sklapa priču u formi neke slagalice. To je nama bilo zanimljivo; u tom traganju s dvojicom glavnih glumaca Blažom i Borisom, da i tog oca pravimo na više različitih načina, onako kako ga se on sjeća, da mu ne damo samo jednu dimenziju. Mislim da su to ukratko, naravno, tragične ličnosti. Ima takvih likova, recimo “Janez” Siniše Kovačevića i u drugim nekim djelima, koji su tako tragično povjerovali u tu ideju i zbog te ideje činili očigledno neke stvari koje su nedopustive. Nije nam to bio centar, iako, razumljivo mi je da zbog intrigantnosti publiku to često zanima, ta neka vrsta presude: Je li on krivac ili nije? Samom Vojnoviću to nije bilo važno. Mnogo su druge, suptilnije stvari u ovom tekstu. Mislim da je ta priča o Hagu i o ratnom zločinu čak i svojevrsni mamac. Mala zamka, prevara, da se ljudi navuku, pa su se neki i navukli; naravno, producenti koji su odustali od rada na projektu, misleći da je to neki pamflet u kome se nešto tako crno-bijelo osuđuje. Predložak za predstavu je mnogo kompleksnija, a nadam se da smo i mi dorasli predlošku.
Kakvo iznenađenje da se dio radnje dešava upravo u Brčkom, tako je i u Vojnovićevoj knjizi?
Tako jeste. Jeste, to su toponimi i nama je bilo jako zanimljivo i da odigramo u tim mjestima. Manje-više smo odigrali u svim gradovima: bili smo u Beču, Novom Sadu, Puli, Trstu. Kod velikih pisaca ništa nije slučajno. Ima to neku svoju simboliku. Distrikt – ni tamo, ni ovamo, ima to svoju crnohumornu, ironičnu priču. Mislim da je imalo smisla da odigramo i u ovom gradu.
Piše: Emina Osmić Hajdarević
Foto: Dejan Đurković