Hrabro preispitivanje komplikovanih posljedica raspada države koju su mnogi opisivali kao stabilnu i sretnu, okosnica je predstave „Jugoslavija, moja otadžbina“. Pod iskusnim rediteljskim vodstvom Marka Misirače, ali i kombinovanim glumačkim ansamblom, višestruko nagrađivana predstava je igrana preko 30 puta u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Italiji, a sinoć i pred brčanskom publikom, koje se itekako tiče ova tematika.
Glumca Aleksandra Stojkovića u predstavi smo gledali kao Emira Loza. Njegov lik možemo smjestiti u središte i vesele i bolne scenske igre tokom koje se oslobađaju i smijeh i strepnje i frustracije.
Naši teatri izgleda vole da se obračunavaju sa ratnim traumama. Šta je sa glumcima, koliko vama prija tematika i igranje uloga opterećenih ratnim i poslijeratnim traumama?
Iskreno, nisam ljubitelj čeprkanja po tim ranama. Mada, ovo je najmanje priča o ratu. Ovo je priča o raspadu porodice, nerazumijevanju između oca i sina. Pokušali smo da izbjegnemo stereotip. Znate, kad se kaže oficir JNA, još ako je po nacionalnosti Srbin, odmah je ratni zločinac. Tako da je bio izazov da to radimo. Mada, nije mi prvi puta da radim predstave na ovu temu. Bili smo ovdje sa predstavom Sinovi umiru prvi. Od tih tema ne možemo pobjeći. Nije to trajalo dva dana, nego četiri krvave godine. Ne treba ćutati o velikom zlu u kojem smo svi stradali. Kada se sve završi i kada pogledao unazad vidimo koliko je sve bilo besmisleno.
Možemo li se nadati iscjeljujućoj moći teatra?
Teško. Tetar nije ni započeo tu budalaštinu niti može to da iscijeli. Možemo samo da upiremo prstom u te teme i probleme. Pitanje je samo da li će ljudi doći da to pogledaju pa da poslije toga požele da se nikad ne ponovi. Mada, ne vjerujem. Snimljeno je dosta filmova na temu Drugog svjetskog rata i stradanja, pa smo se poslije 50 godina poubijali bez razmišljanja. To je problem kod nas. Ja sam bio vojnik tog doba i govorim mlađima da se smire jer ne znaju šta je zlo rata. A oni imaju usijane glave, lože se na neke soft uniforme, na neke vježbe. Ne čuju kada im se govori da se ostave toga. Isto je tako govorio moj djed, koji je bio spomeničar i prvoborac. Kada je 1991. godine vidio da mu se raspada zemlja govorio je: „Sjedite djeco, ne znate vi šta je rat“. Umro je od tuge na kraju. A usijane glave ne razumiju, sve dok pored njih granata nekome ne prospe crijeva. Tek tada shvate da rat nije igra. Ali, dok smo mi ovdje, koji znamo šta je to, nadam se da ova nesrećna zemlja neće ponovo doživjeti takvo nešto i da će to biti zadnji rat. Mladi imaju priliku gledati rat u Ukrajini gdje se narod ubija i koji ne donosi ništa dobro. Na kraju će i oni, kao i mi, praviti ovakve predstave da upozoravaju.
Ali tada će biti kasno.
Naravno, kasno je tada. Mnogo je majki zakukalo na svim stranama, a od toga nema ništa gore. Ja to nisam razumio dok nisam dobio svoje dijete. Zamislite da dođe neko da vam mobiliše dijete, da ga pošalje u takvo nešto… Bolje da pravimo predstave, da o tome pričamo, pa da imamo i različita mišljenja, samo da se nikad više ne dogodi.
Kompletna radnja predstave je odlična metafora, s obzirom na to kako se likovi bore sa različitim demonima, poput lika oca koji na kraju tone u ambis raspada baš kao i cijela zemlja.
Zanimljivo je kako su se ti mješoviti bakovi raspadali zajedno sa zemljom u kojoj su bili, ta nesreća, taj nesporazum, da tom čovjeku ni rođeni sin ne vjeruje da nije kriv. Kuda to sve vodi, raspadu zemlje, raspadu cijelih porodica. Još jedna zanimljiva nit ovog komada, ove predstave, njegove adaptacije i pretvaranja u dramu, je velika priča o drugarstvu. Oni su svi otišli na svoje strane ali su ostali veliki prijatelji. Svi oni iz te bivše armije koja nažalost nije uspjela da spasi tu zemlju. Interesantna je priča da su to drugarstvo zadržali poslije svega, da jedan drugog pomažu i da su ostali u kontaktu. To dakle nije nemoguće, ti bivši udbaši i dan danas lijepo sarađuju, bez obzira što narod misli da je drugačije.
Kada ste počeli raditi na ovoj predstavi nailazili ste na različita iskušenja, na teške okolnosti, pa i sam kovid se „urotio“ protiv vas. Ipak, završilo je dobro i predstava ima uspješan festivalski život. Da li ste Vi kao dio ansambla zadovoljni učinjenim?
Izazov je postojao, mi smo tu predstavu krenuli raditi u Narodnom pozorištu u saradnji sa Koprom, pa je uslijedila duga pauza zbog korone. Potom se promijenila uprava u Narodnom pozorištu i smatrali su da na repertoaru ne treba da bude ova predstava. To je naravno legitimna volja uprave. Ja sam odnio tekst u Prijedor i oni su to prihvatili. Usporila nas je ova korona ali uspjeli smo da je završimo. Imali smo preko 30 izvođenja. Više smo igrali u Sloveniji i tamo predstava jako dobro prolazi. Predstava je dobila dosta nagrada na festivalima. Mislim da je Marko Misirača to veoma vješto napravio, pošto se provlače duhovite scene vezane za jugonostalgiju, za vrijeme kada se opuštenije živjelo. Ti oficiri su u stvari dobro živjeli u to vrijeme, bili su dobro plaćeni, imali dobre stanove i uživali a kada je došlo vrijeme da tu državu spase nisu to uspjeli.
Moto ovogodišnjih Susreta u Brčkom je Bolest društva. Kako biste Vi kao iskusan glumac smjestili večerašnju predstavu pod njegovo okrilje?
Može da se primijeni jer do svega onoga o čemu govorimo u predstavi je i došlo zbog bolesti društva. Meni lično je žao što Narodno pozorište nije ove godine na festivalu jer smo poslali dvije odlične predstave. Od kako je obnovljen festival nismo izostali niti jednu godinu. Navikli smo na ovaj festival, pa i kada su neki vjetrovi udarali po njemu bili smo na njegovoj strani, jer lako je festival ugasiti, teško ga je održavati. Ionako nas ima malo i trebamo to čuvati. Vjerujem da se vidimo sljedeće godine.
Piše: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković